Grgljanje

                                                                       Arhivska fotografija

   Grgu sam iščekivao...željno. A onda sam zastao, (pro)pustio ga na sessionu u KCMu, pa u Mojo baru...Ulovio sam ga u Vinylu, sa Vrućom Sarmicom (kvintetom).

    Drljali su po elektronici - i više nego drljali, bilo mi je zabavno, dinamično i "noisy" (noise je hrvacka riječ za budalastu buku). Šta bih drugo očekivao od najveće jazz-pankerčine u 'rvata - takvi su mu i ovi s kojima se druži. S njime su nastupali Bojan Krhlanko i Pavle Jovanović - obadvojica su sa njime tvorili kontroverzni, sada već legendarni band Cromatik 5. O triju BUG neću ni govoriti - tko bi pohvatao i pokažnjavao sve te noise nestašluke? Na bas gitari svirao je Goran Delač, a za gramofonima je bio dj Carlito. Bilo je tu puno efekata, i neki iz publike nisu razabirali tko što svira, što ima svoje draži - ne mora čovjek razumjeti sve što konzumira...ponekad je bolje da uopće ne pita što je to. Trenutak i osjećaj važniji su od klasificiranja i razumjevanja(intelektom).

    Poslije je Hrvatska osvojila srebro na svjetskom prvenstvu u fudbalu...Sve nakon toga je

povijest. (osim srebra. srebro je vječno. srebro tamani vampire.)

    

    Produžio sam do KCMa, znajući da će i Grga produžiti svoju večer, upravo tamo. Oko 1 i nešto su ponovo namontirali bubnjeve, uz pomoć naše bubnjarice. Krenuo je sešn. Ivar na kontrabasu, Filip na bubnjevima, i Grga na saxu. Uskoro je krenuo i Domagoj na saxu, pa smo imali sax duet. Baš dobro što je Domagoj uletio uz Grgu. Ili...baš dobro što se našao Grga, da Domagoj ima s kime svirati - kako to već ide u životu, sve je uzajamno. Mi smo uzajamna stvorenja. 

 /Sešn se dogodio sasvim slučajno. Grga je bio nabrijan, a Bojan je umorno sjedio. Još nije posjedio - čini mi se. Domagoj je skrenuo pažnju publike - da nije na stageu samo ekipa koja dobro svira, već i solističke individue koje glazbeno komuniciraju. Filip je svirao bubnjarsku podlogu, a Ivar je tražio veću komunikaciju, ispreplitanje, zaplitanje, rasplitanje...U jednom trenutku, Ivar je pozvao Bojana i nastavio se drugi dio sešna/

---------------------------------------------------------------------------------------------

    Par dana kasnije, 364. večer u 2018. u KCMu srećem Grgu i Pavla, iz kriminalnog Cromatik 5... Ne znam što se je dogodilo sa dotičnim bandom, ali naziv me navlači da pomislim kako je band sigurno pokraden. Ili je došlo do nekakve muljaže.

    Uskoro stiže i Mirsad. Nešto najavljuju...za 6.1. u KCMu.

Glazbena večer u KCMu je započela s minimalističkim jazz kvartetom "trokut", a onda je stigla banda iz Vinyla i krenula sa svirkom, neočekivano, iza 1h. Najprije je bilo petero ljudi u publici, a zatim se popunilo 20tak stolica. Mlađa postava muzičara koju sam imao priliku vidjeti ponedjeljkom u Harmici nastavlja sa svojim sudjelovanjem na jazz sceni našeg grada, sitnijim ili krupnijim koracima - u svakom slučaju, prema naprijed.

Ostajem sjediti u društvu jednog leptira.

Mala digresija

U pondjeljak 10.9. svratio sam u KCM, pogledati kako se kreću stvari...Jazz stvari, u mojem gradu.

    Session je započeo s nas troje u publici. Nakon sedam minuta pojavilo se još troje. Za 56 minuta moglo bi nas biti 27, proračunao sam, i pri tome se satrao od preteške matematike.  Do kraja se skupilo nas desetak. A ne znam...Valjda je to zato što još uvijek traje ljeto. Ljudi su se vratili s godišnjih, ali još uvjek nisu došli k sebi. Ako nisu došli k sebi, kako će doći u Kulturni centar u Mesničkoj?

    Session su otvorili Joe Kaplowitz na klaviru, Hrvoje Kralj na kontrabasu i Borko Rupena na bubnjevima. Hrvoja još nisam slušao, veli da studira u Grazu. Valjda ga u Zagrebu nije bilo zbog škole...šta ja znam...

Cijeli session protekao je u umjerenom tempu. Uvodna postava bila je umjerena do spora, svirajući precizno i povezano, iskomunicirano. Njih trojica, u dovoljno umjerenom tempu stvaraju takvu glazbu u kojoj se sve čuje i nema puno prostora za nepreciznosti.

-----------------------------------------------------------------

Mala digresija:

     Jam session je stavljen za ponedjeljak, onako kako se to radilo u Harmici. Čak su organizatori stavili naziv "Tribute to Harmica". Nadam se da će ostvariti svoju funkciju. U Zagrebu je kronična suša sa jam sessionima, zadnji prije Harmice je bio session u Gavelli, koja ja je prestala sa živom glazbom negdje na ljeto 2017. Harmica je zatvorena početkom ovog ljeta...Za one koji nisu bili u toku, Harmica je imala živu svirku od ponedjeljka do subote. Za petak i subotu su često bili dogovarani bandovi koji nisu jazzerskog usmjerenja, ali to nije umanjivalo funkciju Harmice. Vodstvo je napisalo proglas i obrazloženje vezano uz uvjete u kojima su radili, tretman od strane susjeda i policije...i grada. Da, grad bi valjalo istaknuti, jer kad od javnih površina treba raditi sajmište - grad je u tome efikasan, a kad treba uništavati ZPC, SC, Harmicu i druga kulturna mjesta, onda je grad isto tako efikasan. Kako god okreneš, u gradskoj upravi su efikasni.

    Nije samo Harmica završila sa svojim udjelom na našoj Jazz sceni, tu je i Boogie Club. Boogie je imao pregršt kvalitetnih Jazz večeri i bio dijelom vrhunca zadnjeg vala, booma jazz scene za koji nikad nisam vjerovao da je mjera kuture našeg grada. Jazz je bio konzumiran kao nešto što je tu, nešto što je servirano...i eventualno nešto što je in (među hipsterima i buržoazijom). Klub Boogie nije bio po mojoj mjeri - kada sam prvi put došao bilo mi je jasno - fensi mjesta ne volim jer odišu hladnoćom.  Aristokratsko-buržujskom hladnoćom. Ako je netko obučen luksuzno u nekakve marke, on obično vrijedi više od drugih i nema se potrebe povezivati s okolinom. Publika treba biti otvorena za komunikaciju - jedino tako može sudjelovati u cijelom glazbenom događanju. Glazba nije samo stvar komunikacije između muzičara i publike, glazba povezuje i publiku međusobno.

-----------------------------------------------------------------

Još jedna mala digresija:
Mike, što ti misliš o tome? 





 O kome?

Jesi li ikada primjetio manjak publike na našoj koncertnoj Jazz sceni? Ja nisam. Lisinski, Muzička akademija, MSU...tamo nikad nije poluprazno.

  

 O tome smo već pričali    jednom, o mjestima, o Jazzu u fraku i Jazzu pod šiltericom, samo što ti to nisi objavio. Zašto smo onda pričali o tome? Zato što ti imaš potrebu razgovarati?
Šta ćemo sa hotelskim Jazzom? Zamisli da se u svakom hotelu počnu svirati sladunjave melodije? Znaš do čega bi to dovelo? Do ukidanja hotela. JA bi ih ukinuo! 

Dobro, ukini sve buržujske hotele, ali me ne moraš  kritizirati pred svima.

   

Vidiš, zatvorila su se dva jazz kluba, u jednom je menager bio Mirsad Dalipi, jedan od najboljih hrvatskih bubnjara. U drugom je menager bio Džo Pandur, onaj lik šta bih htio da mi svira Bossa novu, kad sam pod stresom. Ne sjećam se kad su muzičari imali utjecaj u klubovima i kad ih se za bilo šta pitalo...konačno sam i to doživio. I sa i bez klubova - njih dva imaju svoga posla - muzicirati. 

Idemo dalje... 

Naravno da idemo dalje, iza jednog vala dolazi drugi. Čekam da nas poklopi.Ti Mike, nastavi  se baviti onim što ti najbolje ide, onim za što smo te izabrali.

 









-----------------------------------------------------------------

    Na sessionu je gostovao Ivan Marincel na trombonu, jedan momak na bubnjevima, ćelav skoro kao i ja u njegovim godinama. I još jedan momak, na violini, koji je svirao solo - zvučalo je to dovoljno romantično da sam se zapitao - tko će mu reći sivu istinu o svijetu u kojem živi? (Mike-u je došlo da si puca u glavu, ne od frustracije, već od romantike). Pa ćemo se vidjeti sljedećeg ponedjeljka, možda svrati i Mike, ako mu romantika ne dođe glave...

    Nedostajalo je skupne energije iz publike, koja bi doprla do muzičara na stageu. Ali je zato ostalo više vremena za druženje i upoznavanje. Svaki put kad je manje publike, produži se stanka... S muzičarima je uvijek lijepo razgovarati, jer imaju šta za reći o glazbi, vintage gitarama, ljubavi, životu...Seksu.

 

    Svratite danas, 17.9...svratite neki drugi ponedjeljak... svratite i plješćite, slušajte glazbu. Primjetite nekog novog jazz muzičara - dobacite mu koju, pokažite da ste tu, da slušate...kad bubnjar bude pri kraju sa solom, netko u bandu će se s nekim pogledati, netko će kimnuti glavom...kad završi solo, pogled okrenite prema meni. Ja ću ponekad slegnuti ramenima naznačujući da nisam do kraj pratio ritam, i da nemam pojma što se događa, već da samo vjerujem ekipi na stageu.

Jazz u Gavelli

   Malo-pomalo, kroz 2016. isprofiliralo se novo mjesto za izlaske. Jazz izlaske. To je Gavella - mjesto u kojem stoluju trojica mladih muzičara, koji su nas lijepo zabavljaliprotekle godine. Trio čine Vid Adam Hribar, Gustav Barišin i Filip Runjić.

Trio:

Pa da vidimo kako je sve to počelo.

Vid, kako je počelo to brijanje, petkom u Gavelli?

U jesen 2015. krenule su  redovne svirke petkom. Počelo je kao večer sa Filipom  Šovagovićem, pretvorilo se u session petkom i zadržalo takav format.

/to je valjda bio Vidov početak sviranja u Gavelli. Noćni program pod vodstvom Filipa Šovagovića krenuo je 20.12.2014. !/ 

Jel' u startu bilo puno publike? 

Prvo je odaziv bio bijedan, i kako su tjedni prolazili raslo je. Skužili smo da se za Gavellu saznaje nekim drugim, internetskim kanalima. Dolaze ljudi iz drugih miljea. Sad je svaki petak gomila ljudi. Dugo vremena se širio glas, i sad dolazi puno ljudi svirati, može svirati tko hoće. Sretni smo zbog toga.
 

Jel' bio neki moment kad se zahuktalo u Gavelli?
 

Dvije su struje ljudi koji dolaze - jedni iz svijeta Jazza - muzičari, i struje ljudi koja želi gledati glazbeno razvaljivanje na tjednoj bazi. Muzičari su nam počeli dolaziti...prvo Ivar Križić, Vesna Gorše, Mak, Marincel, L.Beslač, S.  Nestorović - bio je sa srpskom pjevačicom - Jelenom Jovanović, bili su ti još i B. Rupena, P. Jovanović...
To se zahuktalo zadnjih par mjeseci - to je ujedno i znak da Zagrebu fali takvih mjesta.

 
 Planovi za dalje? 

 Sve je super, za sad....mi bi voljeli napraviti Gavellinu Jazz scenu. Stalnu! Koja će hostati goste i imati stalne suradnike. Voljeli bi da Gavella postane ime na Jazz sceni. I da bude priznato i...Ali prije svega priznato na našoj kulturnoj sceni. Sad razvijamo Gavellinu cabbaret scenu - pripremamo predstavu.

Ideeeš!
Imam ti friendicu koja je sada u Indoneziji, bit će tamo još mjesec-dva. Isto je radila cabbaret - za diplomski.

 
Čekaj, a kaj studira?
 

Studirala je na dramskoj akademiji.
 

Kak se zove?
 

Ivona.
 

Aaa...pa znam ja Ivonu.
Ona je u Indoneziji? Nemoj zajebavat...
 

Ma da, jebenica, dobila je pola godine.
 

Odlično.

/ Mislim...tko nebi išao u Indoneziju? Maleziju? Hmm.../

 Trio i Leo:

Baš razmišljamo... Kako je trenutni intendant Gavelle  Boris Svrtan, koji je super lik i jako otvoren prema mladim umjetnicima svih grana, vidimo priliku da se taj prostor etablira.

Sjećam se, jedne večeri, Boris je došao i pridružio se na mikrofonu.
Uz dobro vodstvo to se može - bitan je dobar menadžment koji ima duha i vi ekipa koji to radite, koji želite to pogurati i koji privlačite prave ljude.


Da. To nesmije propasti. Zadnjih 3 mj. svjedočimo tome da Zagreb postaje mjesto drugačije glazbe. Nekakve spaljene glazbe, avantgardne...i stvarno svi sa svima počinju surađivati. Zato su jako bitna mjesta gdje se TAKVI susreti događaju, mjesta gdje ljudi dolaze sa svojim predispozicijama, željom da sviraju... Za malo vremena tu su se razvila mnogobrojna poznanstva koja su  urodila plodom - suradnjadnjama u bendovima. 


Gavella je ispala dobra platforma za suradnju.

Trevor Brown u Zagrebu

Trevora Browna sam upoznao u Balama 2015. Djelovao je razgovorljiv - bila je večer, a on svjež, neumoran. Brz u mislima - brz u jeziku, britak.  Visok, tanke kože, nema niti kile oko pojasa...vjerojatno se radi o balansu između zdravog življenja i "luksuznih" Jazz partyja. Tada još nisam znao zašto se pojavljuje u Hrvatskoj i koliko se brzo kreće. 

  

    Trevor već par godina posjećuje Labin, festival Sedam dana stvaranja, gdje održava radionicu iz komponiranja. Ove godine je odmah nakon Labina skočio u Pulu na radionicu Soundpaintinga, gdje upoznaje zagrebačkog udaraljkaša Nenada Kovačića. Trevor je Nenadu izrazio želju da zasviraju u Zagrebu, a Nenad je za potrebu muziciranja pozvao Ivana Kapeca.
     Nekoliko dana po završetku radionice Soundpaintinga, Trevor i Nenad, sa Ivanom 31.8. službeno započinju koncertnu sezonu u Bacchusu. To je bio Trevorov oproštajni koncert od Hrvatske, jer, on je leteći, i narednih dana je obilazio kulturne meke Europe svirajući  gdje god je stigao.

Bacchus je bio lijepo nakrcan publikom, među kojima je bilo novih ljudi, vjerojatno Kovačićeva publika - ljudi koji lupkanje poistovjećuju s plesom, možda ista ekipa koja dolazi na njegove radionice na Visu.
     
    Način komuniciranja ovog trojca je nevidljiv - samo čujan. Najviše nevidljiv u samom bendu djeluje Nenad, jer sjedi u desnom uglu nevidljiv iza svojih bubnjeva. Trevor mjenja instrumente, pa malo prelazi na elektroniku... Kapec stoji sa gitarom i izgovara svoj jezik melankolije i lutanja.
Ugođaj koji stvaraju je intiman - to je uvjetovano malim prostorom Bacchusa gdje je prostor po defaultu zajednički,bilo da publika stvara buku ili tišinu, pri čemu se u takvom zgušnjenju osjeća prisutnost svakog pojedinca.

Nakon svojeg proputovanja (Beč, Linz, Koln, Amsterdam, Maribor),  Trevor se još jednom javlja našim muzičarima, i rezultat je još jedan koncert, 10.10. u Jiggy baru.

    Nastup tria u Jiggy baru bio je jedno tipično glazbeno putovanje. Pojam "tipično" zvuči osrednje... oni su izvršili bazičnu radnju glazbenog komuniciranja, opuštenog, nepretencioznog, ljudskog. To je dobar razlog za slušati glazbu.     

    Ne osvrću se, ne pitaju je li ispravno, ne pitaju je li dovoljno dobro, snalaze se, komuniciraju i muziciraju. Te večeri u Jiggyju, koncert je nešto duži, 9:30 - 01:00, ozvučenje je glasno, onako kako si to Jiggy može priuštiti, i imamo jedno malo zaokruženje brzinske suradnje trojice vrhunskih muzičara. 

    Trevorovo korištenje saksofona može asocirati da se radi o jazz muziciranju, ali ritmički i aranžmanski trio funkcionira u prostoru oslobođenom od većine gabarita. Gabarit koji se vidi je da jedni drugima otvaraju i prepuštaju prostor, onda kad osjete da je vrijeme za smjenu u soliranju. Kovačićev poziv Kapecu, da skupa sviraju, nije niti malo slučajne naravi. Kapec je već godinama predvodnik improvizacijske scene, bilo da se radi o njegovim solo "loops" projektima ili "sunrise sessionima" i drugim sessionima na kojima prikazuje svoj glazbeni jezik.

 Bilo je to prije nekih 3 godine, dolazio sam u Bardot, stizao je i Kruno, istovremeno kad i ja...rekao je Kruno - glazba je toliko utvrđena, toliko uokvirena, a ja sam dodao da je poput sojenice, na stupovima. Kad te stupove jedanput zabiješ u zemlju, kuća ne može dalje. Nemože se micati. Ono što izvode Brown,Kovačić,Kapec trio se itekako može micati.

     Ovakvu suradnju nemamo priliku slušati svaki dan. Ona nije proizvod planiranog okupljanja muzičara i uvježbavanja prije koncerta - ona je rezultat godina iskustva svakog od muzičara, a njihov sraz je trenutak glazbenog komuniciranja i istraživanja. 

Pozdrav Trevoru, do sljedeće godine.

Balkan Zoo

Šta reći o novom autorskom albumu Maria Rašića?

Snimio ga je sa svojom novom postavom - Balkan Zoo bandom.

Uvodna skladba započinje Žarkovom flautom. Njegovo sudjelovanje je moglo biti iskorišteno za neki dulji intro...

Uratci albuma nose različitu energiju, pa mi se čini da odatle proizlazi naziv "Balkan Zoo" - različite energije (na CDu i na Balkanu) = različite životinje u zoološkom vrtu. Ili je Balkan mjesto kojeg se uz punu korektnost može usporediti sa zoološkim? Može i to.

Treća skladba - Monotony - lagana je rokerica, kao pisana za Pavletovo elektrogitarsko zavođenje. 

Sredina albuma pripala je uratku Roots & Weeds, za kojeg je pisanu riječ i vokal dala Valerija Nikolovska.

Roots & Weeds je pjesma čovjeka koji sanja o drukčijem, naizgled nedohvatljivom svijetu opisanom riječju "FREE". Primarna emocija koju u meni pobuđuje je žudnja -  osjećaj koji je potvrđen i pojačan riječima "dream, wish, fly, sleep...".

S takvim ponuđenim raspoloženjem,  pomišljam na imigrante, wanna be imigrante, pritvorene imigrante, utopljene imigrante...imigrante iz vlastite kože. Spot je na Youtubeu.

Melodije su većinom orijentalne, ali, nemože se reći da je album samo orijentalnog (arapskog) karaktera - ima tu i puhača (s izostankom tube) koji zvuče kao da su iz južne Srbije, ima neparnih ritmova za koje neznam jesu li s Kosova ili Makedonije. Ovo orijentalno također nije monotono - na trenutke me podsjeća na Maurski utjecaj lako 

prepoznatljiv u nekim formama glazbe s Pirineja. To orijentalno, balkansko-orjentalno, smješteno je u jazzerske aranžmane uz mnoštvo brakeova i improvizacijskih prostora.

Šesta skladba sa Mariovim muziciranjem na drombulji nalikuje najavnoj špici akcionog filma. Sadržaj takvog filma nebi mogao biti samo balkanističko lumpovanje i mlaćenje, obzirom na romantične gitarske i klavirske dionice. Zapravo, ja bih cijelu glazbu albuma iskoristio kao soundtrack. 

CD završava oštrim cutom. Skupa sa kratkih, ali sadržajnih 37 minuta, kao da naznačuje skori nastavak. Nijedan uradak nije tu da bi ispunjavao vrijeme, a svi skupa čine cjelinu koju sam često konzumirao u cijelosti. 

Promocija albuma najavljena je za 19.2. u Jiggy baru. 

Tehnikalije: 

Ovo je drugi autorski album Maria Rašića.

Uz Marija Rašića na basu i drombulji, kao članovi Balkan Zoo banda na albumu još nastupaju:

Viktor Lipić - klavijature i vokal, 

Pavle Miljenović - akustična i električna gitara,

Miroslav Lehpamer - bubnjevi i perkusije,  

Marko Križan - saksofon i harmonika (nedavno preminuli član banda). 

Autor svih skladbi je Mario Rašić, a produkciju potpisuje Dragutin Smokrović Smokva.

Gostujući muzičari koji su zasvirali i zapjevali su:

Valerija Nikolovska - vokal i riječi,

Žarko Hajdarhodžić - flauta,

Tomica Rukljić - truba,

Luka Žužić - trombon,

Mirsad Dalipi - perkusije.

Capisconne u Lisinskom

(foto: Jazz.hr)

23.10. u Maloj dvorani Lisinski, nastupio je četveročlani band Capisconne.Bila je to druga večer festivala Jazz.hr/jesen.

Članovi banda su : Ivan Kapec - gitara, efekti

                           Hrvoje Galler - klavir

                           Zvonimir Šestak - kontrabas

                           Borko Rupena - bubnjevi

Popunjenost dvorane bila je dvotrećinska. Bio sam zadovoljan time, bez potpitanja "zar samo strani bandovi mogu napuniti koncertni prostor?" Umjesto toga pitao sam se "a zašto svih tih ljudi nema po klubovima? - TAMO se odvija Jazz život!"

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

Četveročlani Capisconne postoji već 4 godine. Upoznao sam ih pod nazivom Capisconne Electro Unity. U prvoj postavi banda, na bass gitari je bio Hrvoje Petek,a na bubnjevima Mihael Vlah.

                                                                       

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
  

Koncert je otvoren skladbom čudnovatog naziva "Gvilji" - pamtim taj uradak još od prije...

Kapec na gitari izvodi svoje melodije i uvodi nas u opuštena stanja. Galler na klaviru ga prati, nadovezujući se na njegove melodije svojim kratkim pričama. Njihove solo dionice izmjenjuju se jako fluidno, nema tu prekida pa udara, nema prebučnih zajedničkih divljanja. Njihovi se recitali prelijevaju jedan u drugi. 

    Šestakovo kontrabasiranje je dosta neprimjetno. Ne zato jer ga nema u glazbi, nego zato jer jako dobro podupire atmosferu koju Kapec želi prenijeti publici. Njegov kontrabas se čuo najbolje od svih instrumenata. Ne najglasnije, nego najrazgovjetnije - prostor male dvorane ima osjetnu jeku, kao da je rađen za podršku zbornog pjevanja bez dodatnih zvučnika. U tom cijelom rastezanju zvuka, jedino kontrabas ostaje neokrnjen - njegovi tonovi već su prirodno jako rastegnuti. 

   Borko na bubnjevima se isto ne ističe, rijetko udari žestoko, ali ga se jako dobro osjeti u tihim dionicama. U tim trenucima mi postaje jasno zašto je baš on u bandu. Njegov osjećaj za glasnoću, njegovo ubacivanje i izmicanje jako dobro se uklapa u temperament odsviranih skladbi. 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Kapecova hobotnica ima puno pipaka - ne znam koliko.
Njegov solo projekt - gdje izvodi autorske balade, njegov duet sa Hrvojem Gallerom, Mediteran Trio, pa i ove skladbe za Capisconne, upućuju nas da se radi o melankoličnom autoru.

S druge strane,  njegovo kombiniranje elektronike sa Jazzom u suradnji s Višeslavom Labošem, njegovi samostalni nastupi s gitarom i elektronskim efektima, Sonic Dyptich,
Capisconne, TrianguliZona - oslikavaju ga kao istraživača - hrabrog, otvorenog i iznimnio kreativnog. 
 


Jučer sam ga ulovio s Delačem 
i Novoselićem - Sunrise Trio:
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 

Nakon njihovog sedamdesetpetminutnog nastupa, na izlasku iz dvorane, ustvrđujem da mi je za vrijeme koncerta nedostajao veliki trosjed. Ili ležaljka, i plaža. 

Kruno kaže da sam ušao u  frekvenciju 7.8 Hertza moždane aktivnosti  - to je theta aktivnosti mozga, u koje me je doveo Capisconne.

                                                                             Jednom kad su nastupili u ITDu...  

Capisconne je space-jazz sastav, a o kakvom je prostoru(space) riječ, treba poslušati.
 

Motor-city

UNDERGROUND RESISTANCE:

...

Isn’t it obvious that music and dance are the keys to the universe? So called primitive animals and tribal humans have known this for thousands of years! We urge all brothers and sisters of the underground to create and transmit their tones and frequencies no matter how so called primitive their equipment may be. Transmit these tones and wreak havoc on the programmers! 

...

We urge you to join the resistance and help us combat the mediocre audio and visual programming that is being fed to the inhabitants of Earth, this programming is stagnating the minds of the people; building a wall between races and preventing world peace. It is this wall we are going to smash.

Long live the underground…

To su poruke koje nam stižu s druge strane Atlantika.

Gornji tekst odabrao sam iz jednostavnog razloga. Aktualan je. Djeljenje ljudi na rase i nacije uvjek je bio unosan posao.  Donosio je rezultate - svima onima  koji su odlučili služiti zna se kojem gospodaru.

Audio-vizualno programiranje ljudi, subliminalna podmetanja i manipuliranja emocijama, hranjenje umjesto osvještavanja niskih poriva su sredstva vladanja ljudima.

    Iskaz neprihvatljivosti takvog stanja, pri čemu se traži djelovanje "odmah!", a marketinške psihopate naziva pravim imenom je (za ove naše uvjete) čin radikalizma. 

    Introspekcija i iskrenost, kreativnost i ekspresija, ljubav i hrabrost, u ovim našim uvjetima su radikalni. Pomalo utopijski. 

    Glazba ima bezbroj jezika. Glazba je afirmativna - mi osjećamo što ona afirmira, i nemoramo to nužno znati dovesti na racionalnu razinu - ne moramo to znati izgovoriti. Dovoljno je sve to proživljavati.

    Boljitak koji uključuje sve ljude, boljitak bez nasilja i dominacije, boljitak bez monopola i izrabljivanja 

nije nešto što se podrazumjeva u sadašnjem socioekonomskom sustavu. Sadašnji napredni svijet, i kako se sve ne nazivaju te države, svoje su blagostanje izgradile na trulim i sumnjivim temeljima. U tijeku je homogenizacija svijeta kroz nametanje trulih ekonomskih doktrina i "demokracije".  (BRICS se čini kao opozicija tome)

    Čovjek kao intuitivno i kreativno biće predstavlja prijetnju takvom sustavu. U tu svrhu, serviraju nam se vrijednosti zasnovane na lijevoj strani mozga, jer je ovu desnu, nestrukturiranu, malo teže kontrolirati. 

    Istinska čovjekova priroda ostaje skrivena, ostaje "misty" - mistificirana. Neznanje jednog, moć je drugog. Ako pristanemo na koncept "nema dovoljno za sve" - pristajemo na krv i suze onih koji ne mogu imati da bismo mi imali. 

   Glazba nas povezuje i upućuje na one naše modove funkcioniranja koji se ne uklapaju u konzumerizam, konformizam i kon...nešto.

     Poruke s druge strane Atlantika slične su onima u manifestu Underground_JAZZ_Societyja. 

Uostalom, odande nam dolazi Jazz. 

     U nastavku je priča, Mike Banks-ovog susreta s Jazzom, koji se dogodio petnaestak godina prije mojeg. Odaje počast jednoj plesačici, jednom mjestu, jednoj energiji. Kroz takva kopkanja po glazbenoj prošlosti svog rodnog grada, on glanca i bistri svoje ideje. 

     

http://www.youtube.com/watch?v=0voccB6_8Sg

    Detroit je grad Motown recordsa. Motown se kasnije preselio u Los Angeles. Auto industrija je utihnula. Nove generacije su krenule raditi nešto novo. Mike Banks je značajan aktivist i kreativac nove generacije detroitske kulture nastale u postmotown, postindustrijskoj fazi.