Večer sam započeo završetkom radnog dana. Ništa kući, ništa klopa, nego s posla u Voltinom - pravac grad! Medika.
Tobogan je snimao materijal. Nekakav materijal... "nešto za nešto", "ono za ono".
Materijal kojeg će se moći vidjeti, prelistati - kako sam razumio, da bude promotivno, zabavno, informativno. Band je posložen od vrsnih muzičara. Toni Starešinić im je prinova.
Oko osam i nešto odlazim natrag u Voltino, pogledati izložbu Janka Ivčića.
Slike su bile dosta šarene. Riječ "šareno" je nekako priprosta. Komentirajući Franu, koji me pozvao na tu izložbu, nekako sam ostao priklonjen toj svojoj impresiji. Malo sam se smijao vlastitom imenovanju onoga što vidim - "meni je to dosta ovako...šareno" rekao sam mu, pazeći da puno ne pričam, a da što više pojedem.
Ovu sliku sam nazvao "evo mene".
Malo mi je trebalo vremena prepoznati sve te aktere na slikama. (uostalom, davno
je prošlo od kad sam pročitao bibliju. mo'š si mislit...) Sjedio sam pomalo po strani, koncentriran na sebe i svoje jedenje, uz jednu više nego ugodnu dozu samozadovoljenja.
To moje pojmljenje šarenog, i nesrljanje u korištenje bilo kakve unificirane nomenklature (ne kaže se šarenilo, nego kolorit!) značilo je da sam oslonjen na vlastite dojmove. Na vlastitu percepciju. Onu koja traži redovitu tišinu kako bi u miru iznjedrila
ono što preglasne misli nikad nisu bile, niti će biti u stanju.
Moje primjećivanje "šarenog" na tim slikama značilo je da sam u datom trenutku
koristio one svoje mogućnosti kojima istinski raspolažem. Znači da sam na tim slikama sagledavao (i tražio) sadržaj, i to samo onim očima koje imam. Nikakvim drugim očima - nikakvim naučenim, ispravnijim očima. Gledao sam te slike svojim neiskusnim očima.
Možda je to najbolji "način" koji sam koristio u životu. To što sam sve sadržaje upijao postupno, uz puno samostalnog proučavanja. Nenaučenim, nepropisanim načinom, učeći sam.
Nisam nikog pozvao da samnom produži u Sax, na koncert 4 in 3 + 1. Fran i ekipa s akademije su otišli dalje po svom programu, pa sam im samo rekao da mi ne javljaju gdje su zasjeli, jer ionako idem svojim putem.
Bilo je dosta hrane na izložbi:
4 in 3 + 1 nije matematička jednadžba, nego...valjda je to tako ispalo. Najprije su njih trojica bili jaki kao četvorica, jer Hammond može ispuniti puno prostora. Nemam ja tu nikakvih opservacija "protiv", nego na"protiv", smatram da je naziv banda prikladan.
Zatim su se obogatili četvrtim članom, saksofonistom, čije pojavljivanje rezultira s onih + 1.
4 in 3 + 1 čine: Joe Kaplowitz - orgulje
Davor Doležal - gitara
Borko Rupena - bubnjevi
+ 1: Mario bočić - saksofon
Oko 22.00 sam ušao u Sax - do kraja su svirali samo autorske kompozicije. Sve to je bilo umjerenog tempa. Nešto smirenija glazba, od one po kojoj sam Kaplowitza nazvao "Psykowitz", "The devils face Kaplowitz"...točka na "i" bila je Borkova informacija da su snimali materijal za CD - bilo mi je jasno i koji materijal, obzirom da su cijelu večer svirali samo svoju mjuzu (barem ovo što sam ih ja slušao).
4 in 3 + 1 u Vipu. 28.10.2013. (kako gdje je +1? Stoji iza bubnjara)
Pred kraj koncerta, izbrojao sam 18 ljudi u publici. Sax je koncertni prostor
te i te veličine, sa nedozvoljenim pušenjem i kapacitetom od hmm...150 ljudi. Nije prostor od kojeg je lako napraviti klub u kojem će se šačica ljudi osjećati domaće - kako to uspjevaju Jazz birtije u Zagrebu. Da, imamo Jazz birtije u Zagrebu. (i imamo šačice ljudi)
Odlazim dalje u potragu za nekakvim mirnim mjestom, gdje ću prebirati po svojim bilješkama od ljetos, kada sam putujući vlakovima sretao zanimljive ljude.
To sve što sam prošao u vlakovima bilo je jedno životno osvjedočenje - treba samo stupiti na put, a život se događa sam od sebe.
U Funku je bila živa svirka, u tom njihovom podrumu. Tip na gitari, uz nekakvu ritam mašinicu. Žena pjeva od Adele, Rolling in the Deep. Malo preglasno sve skupa, i malo postane otrcano s vremenom.
Produžio sam u Melin. Tamo sam se uvalio u nisku stolicu, gotovo se legao i nanovo proživljavao svoje dojmove s godišnjeg, uz osjećaj zahvalnosti prema svemu tome.
Plato: Leptir:
Stijene života Sretnik:
Primjećujem Pavla J. i Grgu S. (nedavno su se vratili iz New Yorka).
"Bok, di si, šta si..."
Ne znam što je to s tim New Yorkom, to je valjda nekakva dobra Jazz škola, svakome tko se tamo zabavi neko vrijeme. Možda je i nekakva dobra životna škola taj New York.
Svi se vrate umorni, pa se onda još danima do iznemoglosti druže s prijateljima koji valjda cijede iz njih i posljednje dojmove...Zato se nisam niti usuđivao postavljati im pitanja i pitanjca. Samo sam mahnuo glavom u smislu "da, jebeno. ludo, veliko..."
Svi se vrate iz New Yorka s tom nekakvom novom energijom. Jači?
Ma...siguran sam. Jači.
