Ines na dalekom istoku

Ines sam slušao u Frankopanskoj 1242 i u Vipu, na Jazzareli. Vidio sam ju i na jednom spotu na TVu. Ona ne ostavlja samo dojam o vladanju i izražavanju svojim glasom, nego i cijelom sobom. Cijelom svojom energijom.

Njezini proboji u karijeri dešavaju se onda kada odlazi iz...dolazi u...

Iz Dubrovnika je otišla u Zagreb.

Iz Zagreba je otišla u Kinu. U Macao.

  Gledao sam u dokumentarcu koji su snimali o tebi, u Macau, rekla si kako si od malih nogu znala da želiš pjevati. Kad i kako je tvoju pažnju privukla bossa nova, jazz? To nisu izričaji  kojima nas bombardiraju preko medija.

Sjećam se kao danas trenutka kada sam prvi put čula jazz. Imala sam oko šest godina i na jednoj reklami na televiziji je bila neka žena obučena u crveno i vozila se u nekom skupom autu. U pozadini reklame je svirala pjesma Summertime i to u verziji Elle Fitzgerald. Puno godina kasnije sam uopće saznala da je to bila Ella i da je to Jazz. Tada kao dijete sam samo ostala zapanjena predivnim zvukom i pjevušila sam tu pjesmu tako danima po kući. To je bio prvi susret. 

    Drugi susret je bio sa negdje šesnaest godina kada sam od jednog dubrovačkog gospara koji svira u orkestru u Dubrovniku, i koji je znao da volim pjevati, dobila kazetu Ella Sings Jobim. Nakon toga moja glad za jazzom je postala opsesija. Tražila sam na sve strane načine da dodjem do jos materijala i kazeta, cd-ova sa jazz glazbom. U početku su to bili vokalisti, kasnije više instrumentalisti i do 18 godine sam preslušala tisuće i tisuće sati materijala. I imala sam jedan hobi, taj da bi svaki put kada bih dobila neki novi album, nakon škole se zatvorila u sobu i skidala pjesme. Još nije bilo interneta pa sam pisala tekstove rukom, što je kasnije urodilo s tim da svaku pjesmu 'skinem' defakto nakon jednog slušanja. I tekst i melodiju. I onda bi mi to dosadilo pa sam onda tako igrajući se , pustila neku pjesmu koju znam i onda bih skroz smanjila volume na playeru i nastavila pjevati i onda bi pred kraj pjesme pojačala da vidim jesam li ostala u tempu. Hahah,  netko bi rekao da je to lagani OCD, ali ja bih rekla, sada iz ove pespektive, da je to bila moja prva škola pjevanja. Kada su mi dosadili pjevači onda sam skidala Milesa, Coltranea, te iz fore nekada pisala tekstove na njihove instrumentale. 
    Prije nego sam se počela profesionalno bavit pjevanjem sam imala repertoar od nekih tristotinjak pjesama standarda i bossanovi:). I u sobici se nadala da ću ih negdje jednog dana pjevati. Bossanova je bila ljubav na prvo slušanje isto kao i jazz. U svakom svojem slobodnom trenutku sam slušala muziku, na putu prema školi, na putu prema trenizima (12 godina sam igrala tenis, turniri, ludila...), doma u sobi… i pjevala i pjevala i pjevala. Mama je dobijala slomove živaca jer sam tako sate i sate provodila slusajući i pjevajući tu neku 'čudnu' muziku. :) Ali kod mene doma se uvijek slušala dobra glazba. Frank Zappa, Bob Marley, Bob Dylan, talijanske kancone itd. Mislim da je to jako utjecalo na mene. 

            

           
            Je li to ova kazeta?

            Dragi Saša, jest to je taj album!

 Kako je tekla tvoja teniska karijera?

Nakon rata smo se preselili na sjever Njemačke. Tamo sam sa dvanaest ipo godina (u kategoriji do 15g.), osvojila prvenstvo Sjeverne Njemačke. Kad sam krenula s profesionalnim pjevanjem, prestala sam s tenisom.

  
U tvojoj biografiji nisam našao ništa o tvojem dolasku u Zagreb.

Ono što ne piše u niti jednoj biogafiji je da sam prvu zimu kada sam došla u Zagreb pjevala na ulici da bi se preživjelo, i tako nešto malo duže od 3 mjeseca. Našla bi neko mjesto koje ima ok akustiku i pjevala na suho. Ljudi bi znali stat i uzet novčanik i cijeli novčanik onako istrest u šešir, plakat, smijat se, ma svašta...

Ma luda priča, bilo je nezaboravno i predivno i prehladno, snijeg...one zagrebačke temperature...to je bilo 2009 /2010 godine. 
    Ja sam već godinama prije toga pjevala u Dubrovniku ali u Zagrebu me defakto nitko nije znao i pjevački gigovi su bili rezervirani za uvijek istu pjevačku ekipu. To razdoblje smatram mojojm drugom pjevačkom školom. Nakon toga su počeli pozivi od raznih muzičara za neke gigove, festivale i odjednom je krenulo.

Što te je poguralo, gore na sjever?

Miris sjeverca i osjećaj da sam u Dubrovniku došla do jedne točke gdje nema dalje. Želja za razvijanjem i izazovima.

Ti se baviš i sa puno drugih stvari. A ''to drugo'' , sve se svodi na nekakav izričaj.

Osim glazbe radila sam u predstavi ''Slavuj'' - Triko cirkus teatra, u režiji Lee Delong(Fra),dugo se bavim i klaun teatrom, što za odrasle, što za djecu, te žongliranjem - to mi je jedna dodatna strast. Klaun je nešto divno.  Radila sam pri organizaciji Crveni nosevi klaunovi doktori , dakle klaunovi u dječjim bolnicama. To je dubinski promijenilo moju percepciju života i stav prema pjevanju i izvođenju, te radu. 

    Nakon što otpjevaš  sa suzama u očima i knedlom u grlu jedanaestogodišnjem djetetu,  koje umire na onkologiji, možda ima još koji sat na ovoj planeti, pjesmu u potpunoj tišini bolničke sobe, dok njegova majka pored tebe plače ali želi da mu pjevaš, i tako  predaš tom biću sve što u tom trenutku imaš i možeš i daš u tu pjesmu svu ljubav koja u tebi postoji, život ti više nije isti i tvoje pjevanje više nikada nije isto, ono je puno iskrenije, dublje...shvatiš koji je to sveti dar, koliko je to iskonski. 

Teško za opisat. Pjevala sam mu 

Summertime.  

 Možda ne bih trebala govoriti ovako osobne i teške stvari, ali eto, došlo mi je. I dok ovo pišem opet vidim tu sliku ispred sebe i ne mogu si pomoći da ne zaplačem. Uh.. No nadam se da će možda netko tko ovo pročita dobiti inspiraciju da pomaže drugima i da se preda umjetnosti do kraja, jer to je jedini put.

  

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ines je Kinu prvi put posjetila 2011. Bilo je to na poziv njenog prijatelja, Vedrana Perojevića. Tamo je nastupila sa svojim cabaret projektom.

Kinezi su očito bili oduševljeni, pa su je pozvali da sljedeće godine nastupi kao jazzerica. (točnije, u publici su se našli organizatori Hong Kong International Jazz Festivala, Beishan Jazz Festivala te Macau Literary Festivala)

Tu je ona, tražeći materijal s kojim bi se pojavila (a da nije nešto jazz-klišeizirano), došla na ideju za projekt ''Runjić in Jazz''.

Kroz 2012. je pripremala materijale. Pripremala je zapravo i band s kojim će se pojaviti.

U 10. mjesecu 2012. nastupila na jazz festivalu u Hong Kongu.

Za tu priliku okupila je sextet u sastavu: Kruno Levačić, Hrvoje Galler, Grga Savić, Zvonimir Šestak, Luka Žužić i ona.

U tih mjesec dana, osim u Hong Kongu, Ines Tričković Sextet nastupio je na još nekoliko festivala u Kini.


Nakon uspješne turneje, uslijedilo je stavljanje pripremljenih materijala na nosač zvuka.

Album ''Runjić in Blue'' izdan je u veljači 2013. Na albumu su angažirani:

Kruno Levačić – bubnjevi,

Zvonimir Šestak – kontrabas,

Andreas Marinello – saksofon,

Hrvoje Galler – klavir,

Luka Žužić – trombon (i aranžmani!),

pjesme  je pjevala i birala ona.

(svi suradnici široko su poznati zagrebačkoj publici, bilo po svojim ambicioznim projektima, sudjelovanju u Big Bandu HRTa, kao vrsni session muzičari, autori, aranžeri…)

Ines je zatim odjurila u Kinu, na mjesec dana, s Joe Pandurom. U duetu su nastupali kao ''Ines & Joe – Samba em Preludio“.
Ines i po drugi put biva pozvana na Hong Kong International Jazz Festival te Beishan International Jazz Festival (29.rujna - 2.listopada 2013.)  i pojavljuje se s kvartetom u sastavu: Zvonimir Šestak,  Joe Pandur, Adriano Bernobić i ona.

Ostala je u Macau.

Udala se za filmskog redatelja i fotografa Ao Ieong Weng Fong-a. 18.2. 2014.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Kad ćeš doći u Zagreb? Kod nas se sad puno svira. Ima svirki, ima Jazz klubova, ima publike – baš je živo.

U Kini sam do svibnja. Zatim idem u New York. Od lipnja do rujna sam u Hrvatskoj. Znam za situaciju u Zagrebu i dosta se svira što je divno,  jako me veseli što se situacija poboljšala.  Ali isto tako morate biti svjesni da svi ti divni ljudi i glazbenici sviraju za kikiriki, i za novac koji dobiju za jednu večer taman pokriju gorivo, cigare i koju pivu i to je to. A radi se o ljudima koji su posvetili cijeli svoj život i znanje glazbi i neki od tih ljudi koji su toliko talentirani i genijalni, da žive bilo gdje vanka ne bi morali strahovati hoće li moć' platit račune na kraju mjeseca i hoće li kupit malo jeftinije ili malo skuplje mlijeko.

    Sve skupa, meni se situacija u Hrvatskoj malo zgadila što se tiče generalnog nepotizma, zatim nepodupiranja mladih glazbenika, projekata, koncerata i slično pa sam se odlučila malo odmoriti, i posvetiti se pisanju novih pjesama i pripremanju novih materijala, te uživati malo u privatnom životu sa mojim suprugom.

    Nadam se da će jednog dana kod nas prevladati duh, svjetlo i da neće biti bitno čija si kćer ili tatin sin ili jel ti rođak u saboru itd... da ce se cijeniti duša,  ljubav, strast, da će se ljudi poštivati. To od srca mislim. Možda naivno ili utopisticki, ali zar ne zaslužujemo živjeti raj na zemlji? Naravno da zaslužujemo. Apsolutno. Svi.

Znate,  pitam se je li normalno da nitko u četiri godine, osim nekih lokalnih dubrovačkih novina, nitko ne napiše niti jednu reportažu o našim nastupima vanka?  S obzirom da smo do danas jedini hrvatski izvodjači koji su nastupili na tako velikim jazz festivalima u Aziji. A to kada 'Pero' održi koncert u npr. Gospiću o tome se piše. Jer 'Pero' zna urednika, dobar je sa 'Matom'  izdavačem itd... presmiješno. A na primjer u Kini pošalju iz Pekinga novinarku da dođe u Hong Kong da napravi intervju sa  mnom za Hrvatski Radio u Kini.

Uglavnom, sada nakon četiri godine putovanja amo-tamo, zbog raznih okolnosti, što privatnih, što poslovnih odlučila sam preseliti u Macau, tako da ću pola godine živjeti u Kini, pola u Hrvatskoj.

U Kini je sve okolo…plastično, ali kod nas su ljudi postali plastični.  Zadnje tri godine u Hrvatskoj sam toliko radila, toliko koncerata, projekata, izdavanje , snimanje albuma Runjić in Blue, koji sam na kraju sama morala isfinancirati zbog loših situacija u diskografskim kućama, i toliko prepreka, da je pravo čudo da sam uspjela izdati taj album. Ali eto, uz pomoć dobrih kolega, bikovske upornosti, lavljeg srca  i  milosti Više Svijesti, jesam.

    Ma ustvari užasno je to kad skoro sve moraš radit sam, skoro pa nemoguće...da mi je naći nekog dobrog menagera spasila bih se :) Ali mogu reći jednu stvar, sve te teškoće i boli prođu kad vidim lica moje publike, oni su tužni, veseli, djeca, prosjaci, zaljubljeni, stari, penzioneri, loši i dobri...svakakvi...i u tom trenutku svi imaju nešto zajedničko...miran um, otvorene oči i uši i srce i tada sve nekako prestane i odvedem ih negdje daleko od njihovih svakodnevnica i problema i mi smo u tom trenu jedno. Za to se isplati sve. 

Što ćeš raditi u New Yorku?

U New Yorku imam koncert sa Aaronom Goldbergom, solo klavir i vokal u crkvi na Manhattanu. Velika mi je sreća sto su mi se otvorile opcije za suradnju s glazbenicima u New Yorku. S Aaronom Goldbergom, te sa  Brian Girley Group-om i veseli me to nadolazeće kreativno razdoblje sa tako odličnim glazbenicima i ljudima.

Gdje su te snimili ovi njujorčani? Gdje su te primjetili?

Brian Girley je nastupao na istom festivalu kao i ja u Shenzhenu, istu večer. Nakon toga me kontaktirao i započela je ta suradnja. Sastoji se od toga da pišem tekstove na njegove sladbe te to planiramo snimiti ove godine i izdati. U projekt, tj. bend su jos uključeni Gilad Hekselman, Taylor Eigsti, Linda Oh i Marcus Gilmore.

Što se tiče Aarona Goldberga, preko zajedničkog kolege glazbenika je čuo za mene, pa je na youtube-u poslušao neke moje klipove i to mu se svidjelo. U travnju prošle godine sam dobila poziv u dva ujutro od njegove menagerice iz New Yorka, mislila sam da me netko zeza od frendova. Potpuno  suluda situacija. Naravno usljedila su moja pitanja, pa zašto ja, u čemu je štos, pa ima toliko pjevačica samo u New Yorku , šta ću ti baš ja...itd... da bi eto ispalo da su stvari u biti jako jednostavne. Njemu se način na koji pjevam toliko svidio da me pozvao da surađujemo. Tako da 11. svibnja imamo koncert u NY, a u listopadu na Macau International Music Festivalu.

Što misliš, jesi li u prošlom životu bila Kineskinja?

Ne mogu se sjetit svih inkarnacija, bilo ih je puno, ali znam da sam u prvoj inkarnaciji bila šumska jagoda.

Što voliš jesti od njihove  hrane?

 Volim morske plodove…volim sve! (kao dijete koje priča o kolačima).

 

27. lipnja, u Zagrebu, je svečana dodjela Porina. Album Runjić in Blue  je nominiran za najbolji Jazz album, a (s njega izvedena) skladba Lamento je u nominaciji za najbolju Jazz izvedbu . Kako se osjećaš u vezi toga?

Što se tiče Porina i nominacije jako sam sretna zbog toga. Iskreno, nisam očekivala jer je album dosta izvan nekih ustaljenih gabarita vokalnog jazza u Hrvatskoj. Dosta često su me znali pitati zašto pjesme traju toliko dugo? Zašto ima toliko sola? Itd... Moja želja je bila da ima dosta sola, da je glas u sekciji s puhačima u unisima, u improvizaciji, te se nisam željela ograničiti s nekim ustaljenim, kao pravilima, da pjesma mora trajati toliko i toliko, ipak je Jazz sloboda a mi smo je objeručke zagrlili u ovom projektu.  Luka Žužić je napravio fenomenalne aranžmane, bend je odsvirao odlično i svi smo dali zaista sve od sebe.  Mislim da su ove dvije nominacije jedno lijepo priZnanje za naš rad. I veseli me što je to prepoznala i publika i kritika u Hrvatskoj. I naravno doći ću na dodjelu :)  

 

Nakon nekoliko razmjenjenih mailova,  ulovio sam priliku   

s njom popričati o njenom nekadašnjem sportskom životu, 

o  pet tibetanaca, o žongliranju, o vremenu koje provodi u 

Dubrovniku i  njenoj maloj barki… O ribama, o  ljudima, 

o životu, o Macau.

Pričali smo i o Nikoli Tesli, i  njenim planovima da  snimi 

CD -  piše tekstove prema  njegovim riječima,  i   planira

posjetiti  neka  mjesta iz  njegovog  života.