Trevor Brown u Zagrebu

Trevora Browna sam upoznao u Balama 2015. Djelovao je razgovorljiv - bila je večer, a on svjež, neumoran. Brz u mislima - brz u jeziku, britak.  Visok, tanke kože, nema niti kile oko pojasa...vjerojatno se radi o balansu između zdravog življenja i "luksuznih" Jazz partyja. Tada još nisam znao zašto se pojavljuje u Hrvatskoj i koliko se brzo kreće. 

  

    Trevor već par godina posjećuje Labin, festival Sedam dana stvaranja, gdje održava radionicu iz komponiranja. Ove godine je odmah nakon Labina skočio u Pulu na radionicu Soundpaintinga, gdje upoznaje zagrebačkog udaraljkaša Nenada Kovačića. Trevor je Nenadu izrazio želju da zasviraju u Zagrebu, a Nenad je za potrebu muziciranja pozvao Ivana Kapeca.
     Nekoliko dana po završetku radionice Soundpaintinga, Trevor i Nenad, sa Ivanom 31.8. službeno započinju koncertnu sezonu u Bacchusu. To je bio Trevorov oproštajni koncert od Hrvatske, jer, on je leteći, i narednih dana je obilazio kulturne meke Europe svirajući  gdje god je stigao.

Bacchus je bio lijepo nakrcan publikom, među kojima je bilo novih ljudi, vjerojatno Kovačićeva publika - ljudi koji lupkanje poistovjećuju s plesom, možda ista ekipa koja dolazi na njegove radionice na Visu.
     
    Način komuniciranja ovog trojca je nevidljiv - samo čujan. Najviše nevidljiv u samom bendu djeluje Nenad, jer sjedi u desnom uglu nevidljiv iza svojih bubnjeva. Trevor mjenja instrumente, pa malo prelazi na elektroniku... Kapec stoji sa gitarom i izgovara svoj jezik melankolije i lutanja.
Ugođaj koji stvaraju je intiman - to je uvjetovano malim prostorom Bacchusa gdje je prostor po defaultu zajednički,bilo da publika stvara buku ili tišinu, pri čemu se u takvom zgušnjenju osjeća prisutnost svakog pojedinca.

Nakon svojeg proputovanja (Beč, Linz, Koln, Amsterdam, Maribor),  Trevor se još jednom javlja našim muzičarima, i rezultat je još jedan koncert, 10.10. u Jiggy baru.

    Nastup tria u Jiggy baru bio je jedno tipično glazbeno putovanje. Pojam "tipično" zvuči osrednje... oni su izvršili bazičnu radnju glazbenog komuniciranja, opuštenog, nepretencioznog, ljudskog. To je dobar razlog za slušati glazbu.     

    Ne osvrću se, ne pitaju je li ispravno, ne pitaju je li dovoljno dobro, snalaze se, komuniciraju i muziciraju. Te večeri u Jiggyju, koncert je nešto duži, 9:30 - 01:00, ozvučenje je glasno, onako kako si to Jiggy može priuštiti, i imamo jedno malo zaokruženje brzinske suradnje trojice vrhunskih muzičara. 

    Trevorovo korištenje saksofona može asocirati da se radi o jazz muziciranju, ali ritmički i aranžmanski trio funkcionira u prostoru oslobođenom od većine gabarita. Gabarit koji se vidi je da jedni drugima otvaraju i prepuštaju prostor, onda kad osjete da je vrijeme za smjenu u soliranju. Kovačićev poziv Kapecu, da skupa sviraju, nije niti malo slučajne naravi. Kapec je već godinama predvodnik improvizacijske scene, bilo da se radi o njegovim solo "loops" projektima ili "sunrise sessionima" i drugim sessionima na kojima prikazuje svoj glazbeni jezik.

 Bilo je to prije nekih 3 godine, dolazio sam u Bardot, stizao je i Kruno, istovremeno kad i ja...rekao je Kruno - glazba je toliko utvrđena, toliko uokvirena, a ja sam dodao da je poput sojenice, na stupovima. Kad te stupove jedanput zabiješ u zemlju, kuća ne može dalje. Nemože se micati. Ono što izvode Brown,Kovačić,Kapec trio se itekako može micati.

     Ovakvu suradnju nemamo priliku slušati svaki dan. Ona nije proizvod planiranog okupljanja muzičara i uvježbavanja prije koncerta - ona je rezultat godina iskustva svakog od muzičara, a njihov sraz je trenutak glazbenog komuniciranja i istraživanja. 

Pozdrav Trevoru, do sljedeće godine.