U pondjeljak 10.9. svratio sam u KCM, pogledati kako se kreću stvari...Jazz stvari, u mojem gradu.
Session je započeo s nas troje u publici. Nakon sedam minuta pojavilo se još troje. Za 56 minuta moglo bi nas biti 27, proračunao sam, i pri tome se satrao od preteške matematike. Do kraja se skupilo nas desetak. A ne znam...Valjda je to zato što još uvijek traje ljeto. Ljudi su se vratili s godišnjih, ali još uvjek nisu došli k sebi. Ako nisu došli k sebi, kako će doći u Kulturni centar u Mesničkoj?
Session su otvorili Joe Kaplowitz na klaviru, Hrvoje Kralj na kontrabasu i Borko Rupena na bubnjevima. Hrvoja još nisam slušao, veli da studira u Grazu. Valjda ga u Zagrebu nije bilo zbog škole...šta ja znam...
Cijeli session protekao je u umjerenom tempu. Uvodna postava bila je umjerena do spora, svirajući precizno i povezano, iskomunicirano. Njih trojica, u dovoljno umjerenom tempu stvaraju takvu glazbu u kojoj se sve čuje i nema puno prostora za nepreciznosti.
-----------------------------------------------------------------
Mala digresija:
Jam session je stavljen za ponedjeljak, onako kako se to radilo u Harmici. Čak su organizatori stavili naziv "Tribute to Harmica". Nadam se da će ostvariti svoju funkciju. U Zagrebu je kronična suša sa jam sessionima, zadnji prije Harmice je bio session u Gavelli, koja ja je prestala sa živom glazbom negdje na ljeto 2017. Harmica je zatvorena početkom ovog ljeta...Za one koji nisu bili u toku, Harmica je imala živu svirku od ponedjeljka do subote. Za petak i subotu su često bili dogovarani bandovi koji nisu jazzerskog usmjerenja, ali to nije umanjivalo funkciju Harmice. Vodstvo je napisalo proglas i obrazloženje vezano uz uvjete u kojima su radili, tretman od strane susjeda i policije...i grada. Da, grad bi valjalo istaknuti, jer kad od javnih površina treba raditi sajmište - grad je u tome efikasan, a kad treba uništavati ZPC, SC, Harmicu i druga kulturna mjesta, onda je grad isto tako efikasan. Kako god okreneš, u gradskoj upravi su efikasni.
Nije samo Harmica završila sa svojim udjelom na našoj Jazz sceni, tu je i Boogie Club. Boogie je imao pregršt kvalitetnih Jazz večeri i bio dijelom vrhunca zadnjeg vala, booma jazz scene za koji nikad nisam vjerovao da je mjera kuture našeg grada. Jazz je bio konzumiran kao nešto što je tu, nešto što je servirano...i eventualno nešto što je in (među hipsterima i buržoazijom). Klub Boogie nije bio po mojoj mjeri - kada sam prvi put došao bilo mi je jasno - fensi mjesta ne volim jer odišu hladnoćom. Aristokratsko-buržujskom hladnoćom. Ako je netko obučen luksuzno u nekakve marke, on obično vrijedi više od drugih i nema se potrebe povezivati s okolinom. Publika treba biti otvorena za komunikaciju - jedino tako može sudjelovati u cijelom glazbenom događanju. Glazba nije samo stvar komunikacije između muzičara i publike, glazba povezuje i publiku međusobno.
-----------------------------------------------------------------Još jedna mala digresija:
Mike, što ti misliš o tome?
O kome?
Jesi li ikada primjetio manjak publike na našoj koncertnoj Jazz sceni? Ja nisam. Lisinski, Muzička akademija, MSU...tamo nikad nije poluprazno.
O tome smo već pričali jednom, o mjestima, o Jazzu u fraku i Jazzu pod šiltericom, samo što ti to nisi objavio. Zašto smo onda pričali o tome? Zato što ti imaš potrebu razgovarati?
Šta ćemo sa hotelskim Jazzom? Zamisli da se u svakom hotelu počnu svirati sladunjave melodije? Znaš do čega bi to dovelo? Do ukidanja hotela. JA bi ih ukinuo!
Šta ćemo sa hotelskim Jazzom? Zamisli da se u svakom hotelu počnu svirati sladunjave melodije? Znaš do čega bi to dovelo? Do ukidanja hotela. JA bi ih ukinuo!
Dobro, ukini sve buržujske hotele, ali me ne moraš kritizirati pred svima.
Vidiš, zatvorila su se dva jazz kluba, u jednom je menager bio Mirsad Dalipi, jedan od najboljih hrvatskih bubnjara. U drugom je menager bio Džo Pandur, onaj lik šta bih htio da mi svira Bossa novu, kad sam pod stresom. Ne sjećam se kad su muzičari imali utjecaj u klubovima i kad ih se za bilo šta pitalo...konačno sam i to doživio. I sa i bez klubova - njih dva imaju svoga posla - muzicirati.
Idemo dalje...
Naravno da idemo dalje, iza jednog vala dolazi drugi. Čekam da nas poklopi.Ti Mike, nastavi se baviti onim što ti najbolje ide, onim za što smo te izabrali.
-----------------------------------------------------------------
Na sessionu je gostovao Ivan Marincel na trombonu, jedan momak na bubnjevima, ćelav skoro kao i ja u njegovim godinama. I još jedan momak, na violini, koji je svirao solo - zvučalo je to dovoljno romantično da sam se zapitao - tko će mu reći sivu istinu o svijetu u kojem živi? (Mike-u je došlo da si puca u glavu, ne od frustracije, već od romantike). Pa ćemo se vidjeti sljedećeg ponedjeljka, možda svrati i Mike, ako mu romantika ne dođe glave...
Nedostajalo je skupne energije iz publike, koja bi doprla do muzičara na stageu. Ali je zato ostalo više vremena za druženje i upoznavanje. Svaki put kad je manje publike, produži se stanka... S muzičarima je uvijek lijepo razgovarati, jer imaju šta za reći o glazbi, vintage gitarama, ljubavi, životu...Seksu.
Svratite danas, 17.9...svratite neki drugi ponedjeljak... svratite i plješćite, slušajte glazbu. Primjetite nekog novog jazz muzičara - dobacite mu koju, pokažite da ste tu, da slušate...kad bubnjar bude pri kraju sa solom, netko u bandu će se s nekim pogledati, netko će kimnuti glavom...kad završi solo, pogled okrenite prema meni. Ja ću ponekad slegnuti ramenima naznačujući da nisam do kraj pratio ritam, i da nemam pojma što se događa, već da samo vjerujem ekipi na stageu.
