Interview s Filipom

Sa koncertne promocije prvog samostalnog CDa naše top Jazz vokalistice, skoknuo sam u Bacchus na JamSession. Tamo sam upoznao Filipa Novosela. O njemu sam netom prije saznao čitajući Jazz.hr stranicu. Kasnije se još na nekim mjestima pisalo o njemu, povodom stipendije za The New School for Jazz and Contemporary Music, koja mu je dodijeljena na Jazz seminaru u Italiji ove godine. Izrazio sam želju da malo ozbiljnije porazgovaramo o njemu i njegovoj glazbi. 

   

   

   Od tada sam bio na dva nastupa Corona kvarteta u Bulldogu i dva puta sam slušao Filipa kad se pojavio na JamSessionu u Bacchusu.

 

   

   Filip je u Zagreb došao 2005. Od 2008. nastupa u duetu s Petrom Ćulibrkom(klavir).      

   

   

   Corona Kvartet postoji od 11.mjeseca 2009. Osim Filipa i Petra, tu je još njegov stari znanac Robert Nikolić (bugarija), a berdu svira Kruno Gabaj.

   

Interview smo započeli kratkom korespondencijom na faceu:

1.Je li te barem malo strah što ćeš noću prolaziti mračnim ulicama Bronxa?
 

2.Jel‘ znaš prati suđe? Voziti taxi? Jesi kad bio dostavljač? - ma ništa, samo sam načuo da oni koji u New Yorku sviraju Jazz od nečega moraju i živjeti.

3.Svirao si klavir, pa el.gitaru, zasviraš li ponekad na tim instrumentima? Kako se dešava taj prijelaz s istrumenta na instrument? - zanima me kako to izgleda u životu muzičara, radi li se o zasićenju, traženju boljeg sredstva izražavanja?

4.Highlighti karijere - što trenutno doživljavaš kao vrh karijere?

5.Koliko posla imaš s adaptiranjem jazz standarda za Coronu, ipak su vas trojica na trzalačkim instrumentima?

6.Meni ostaje još da malo bolje vidim šta ima o tebi na internetu, pa da to iskoristim. Interview iskoristi kao priliku da pošalješ ljudima poruku za koju TI smatraš da je bitna, a ne da ti neki medij određuje ono šta oni smatraju bitnim.

  

Filip:

1.Nekada me je malo strah svega tog novoga, ali mislim da se neću baš puno kretati u Bronxu...

2.Znam raditi i želim raditi sve što je potrebno da bi ostvario svoj san... I znam da me ništa neće omesti u tome... Jedino me može zaustaviti spoznaja da ja to ipak ne mogu, i da nisam dovoljno talentiran da radim ono što želim... Možda sve to zvuči kao puke fraze, ali ja zaista tako mislim...

3.Pa nema tu prijelaza... To je kod mene tako... Sjednem ja  ponekad za klavir, nekad

sviram i gitaru... Svaki instrument se izražava na svoj način... Tambura na svoj, i ja to imam potrebu pokazati svijetu...

4.Highlight karijere je definitivno nastup kao predgrupa Georgu Bensonu (Avantgarde Jazz Festival, Rovinj 2011.). Znaš, to je nešto posebno... kao da sam zaigrao na istoj utakmici s Messijem... To su stvari koje ti se urežu u memoriju... Za takve stvari se gine... Pa ta spika s njim u backstageu... Pitao nas je kakvi su nam to instrumenti? On nikada nije čuo taj zvuk... govorio je o tome da smo nekakva svježina u tom jazzu... ne mo'š vjerovati...

5.Posao oko aranžiranja me iznimno usrećuje, i to je vrlo zahtjevno... najzahtjevnije je razbiti to tamburaško razmišljanje i pristup... ali tu smo fazu mi davno prošli i sada ideje dolaze same od sebe...

6.Ne moraš kopati o meni na internetu... Tu sam ja još uvijek, i nadam se da ćeš svratiti do Bulldoga...

Kasnije nastavljamo razgovor na njegovom nastupu u Bulldogu i u Bacchusu:

Čekaj, rekao si, može te zaustaviti spoznaja da nemaš dovoljno talenta? Misliš da...

Možda ih ima koji su talentiraniji od mene i ja sam toga svjestan. Mislim da imam dovoljno talenta za biti na vrhu. Zacrtao sam si najviši cilj, želim svirati s najvećim muzičarima, ništa ispod toga me ne zanima...A svjestan sam toga da ih ima koji su s puno manje godina dogurali jako daleko.

Pomišljam, moguće je da uopće nećeš morati mjenjati svoj pristup glazbi. Moguće je da tamo samo trebaš raditi kako si radio i do sada. Mislim, tako si došao do toga da su te primjetili na seminaru u Italiji, zar ne? Primjetili su TO kako radiš s glazbom.

Pa zapravo, nikad nisam ni promjenio svoj odnos prema glazbi. I onda kad sam počeo svirati po svadbama, "samo za novac", i onda sam tražio nešto...Novac mi nikad nije bio mjera uspjeha. Mogao bih ostati, mogao sam svirati po svadbama i dizali lovu, ali mene to ne zanima. Nekad se moglo zaraditi i do 2000e mjesečno.
   Tata me poticao da sviram u KUDu - radio sam to dugo vremena, i zbog društva i zbog djevojaka, bilo mi je ljepo s njima. Tamburu sam svirao u Osijeku u đačkom domu, tako sam uspjevao zaraditi svoj džeparac.  Svirao sam tamburašku glazbu koju sam čuo, nisam ju Ja slušao. Znaš, kad čovjek osjeti lovu...

   Nisam ti ja za taj naš ukalupljeni, tradicionalni način sviranja, htio sam to raditi malo virtuoznije.  Dok sam bio na studiju u Zagrebu, bilo ih je koji su htjeli dići tamburicu na višu razinu, umjetničku. I ja sam to poželio činiti.

  Nadam se da će moj odlazak pomoći da se tambura počne drukčije tretirati, da će ministarstvo obrazovanja drukčije gledati i da će se to učiti na jedan ozbiljniji  način.
   Čak su i tamburaši, koji su glavnina moje publike, počeli drukčije gledati, možda neki od njih počnu slušati Jazz.

Kakva ti je to tambura?

To je ručni rad, koštala bi sigurno par
tis'ća evra,  vidiš kakva je to izrada,
sve  je  glatko, vidiš  rubove,
sve je tako precizno.

Tražio sam od majstora da mi stavi
i šestu žicu, vidiš?

                                                             

 Jel' to Empire State Building? 
Povodom tvojeg odlaska?                                  

Da, i to mi je majstor napravio!!

Robi, hoće li netko uletit u Coronu umjesto Filipa?

Ne, mi smo se međusobno kužili, tko god da uđe, više nije to.

Filipe, Robi je rekao da će naći neku zamjenu za tebe.

Neznam samo tko!

(nasmijali smo se)

Vidim, imate prerade  narodnih skladbi.

Da. Dva Bracanina, Ćiro, Dve Gitari (ruska narodna), Uzalud Vam Trud Svirači - to već spada u suvremene tamburaške hitove.

Koji su muzičari na tebe utjecali? Strani i domaći.

Od stranih bih istaknuo Robija Lakatoša. Bio sam na njegovom koncertu u Lisinskom. Način na koji on spaja tradicionalno i suvremeno... To mi je bila prekretnica u glavi, shvatio sam da mi lova ne znači koliko muzika.

    Od domaćih? Boško Petrović.

Bojiš li se letenja? Jesi se kad vozio u avionu?

Jesam, vozio sam se, s curom u Tunis i kod Petra u Dubrovnik.

Jel' ti kad cura prigovorila da više držiš tamburu nego nju?

Je, na početku veze, ali danas je priča drugačija. Jasno je da je prema tamburi druga vrsta

ljubavi. Nekada mi je krivo što ne mogu više vremena izdvojiti za nju. Ona me cijeni i podržava i naučila je sve to razumjeti.

Kako ti se čini situacija u Hrvatskoj?

Jako je malo onih koji nešto zaozbiljno rade. Nezadovoljan sam, sa svima se nešto dogovaram, zatim me nitko ne zove. Čuo sam da se u New Yorku radi drugačije.

Kakva su očekivanja tvoje okoline? Tko sve očekuje?

Očekuju od mene svi koji me poznaju. Kvart, najbliži, dajem ogromnu lovu. Napuštam sve što imam ovdje. Nije mi to mali korak, ali to mi je prilika i želim je iskoristiti. Moj želja je ostati tamo do mirovine. Ali, najprije moram snimiti situaciju kako je tamo...cura bi me trebala posjetiti u trećem mjesecu...

Kakav ti je raspored narednih dana, hoće biti još svirki?

Do nove godine sam dostupan, a onda poslije, selim stvari u Sl.Brod i pomalo se pakiram.
8.1.2012.  Sviram u Sl.Brodu, na donatorskom koncertu - skupljam novce za preostalih pola stipendije.

Jesi li upoznat s općedruštvenim stanjem u New Yorku?

Pa...Jesam, stalno sam u kontaktu s njima tamo u New Yorku. Trenutno baš nije sjajno. Ali, muzičarima nikad nije bilo sjajno, oni su već naviknuli.


Za vrijeme dok sam radio na interviewu, Filip mi javlja da će posljednja svirka biti 11.1. u Bulldogu! Vidimo se!
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------