Capisconne u Lisinskom

(foto: Jazz.hr)

23.10. u Maloj dvorani Lisinski, nastupio je četveročlani band Capisconne.Bila je to druga večer festivala Jazz.hr/jesen.

Članovi banda su : Ivan Kapec - gitara, efekti

                           Hrvoje Galler - klavir

                           Zvonimir Šestak - kontrabas

                           Borko Rupena - bubnjevi

Popunjenost dvorane bila je dvotrećinska. Bio sam zadovoljan time, bez potpitanja "zar samo strani bandovi mogu napuniti koncertni prostor?" Umjesto toga pitao sam se "a zašto svih tih ljudi nema po klubovima? - TAMO se odvija Jazz život!"

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

Četveročlani Capisconne postoji već 4 godine. Upoznao sam ih pod nazivom Capisconne Electro Unity. U prvoj postavi banda, na bass gitari je bio Hrvoje Petek,a na bubnjevima Mihael Vlah.

                                                                       

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
  

Koncert je otvoren skladbom čudnovatog naziva "Gvilji" - pamtim taj uradak još od prije...

Kapec na gitari izvodi svoje melodije i uvodi nas u opuštena stanja. Galler na klaviru ga prati, nadovezujući se na njegove melodije svojim kratkim pričama. Njihove solo dionice izmjenjuju se jako fluidno, nema tu prekida pa udara, nema prebučnih zajedničkih divljanja. Njihovi se recitali prelijevaju jedan u drugi. 

    Šestakovo kontrabasiranje je dosta neprimjetno. Ne zato jer ga nema u glazbi, nego zato jer jako dobro podupire atmosferu koju Kapec želi prenijeti publici. Njegov kontrabas se čuo najbolje od svih instrumenata. Ne najglasnije, nego najrazgovjetnije - prostor male dvorane ima osjetnu jeku, kao da je rađen za podršku zbornog pjevanja bez dodatnih zvučnika. U tom cijelom rastezanju zvuka, jedino kontrabas ostaje neokrnjen - njegovi tonovi već su prirodno jako rastegnuti. 

   Borko na bubnjevima se isto ne ističe, rijetko udari žestoko, ali ga se jako dobro osjeti u tihim dionicama. U tim trenucima mi postaje jasno zašto je baš on u bandu. Njegov osjećaj za glasnoću, njegovo ubacivanje i izmicanje jako dobro se uklapa u temperament odsviranih skladbi. 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Kapecova hobotnica ima puno pipaka - ne znam koliko.
Njegov solo projekt - gdje izvodi autorske balade, njegov duet sa Hrvojem Gallerom, Mediteran Trio, pa i ove skladbe za Capisconne, upućuju nas da se radi o melankoličnom autoru.

S druge strane,  njegovo kombiniranje elektronike sa Jazzom u suradnji s Višeslavom Labošem, njegovi samostalni nastupi s gitarom i elektronskim efektima, Sonic Dyptich,
Capisconne, TrianguliZona - oslikavaju ga kao istraživača - hrabrog, otvorenog i iznimnio kreativnog. 
 


Jučer sam ga ulovio s Delačem 
i Novoselićem - Sunrise Trio:
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 

Nakon njihovog sedamdesetpetminutnog nastupa, na izlasku iz dvorane, ustvrđujem da mi je za vrijeme koncerta nedostajao veliki trosjed. Ili ležaljka, i plaža. 

Kruno kaže da sam ušao u  frekvenciju 7.8 Hertza moždane aktivnosti  - to je theta aktivnosti mozga, u koje me je doveo Capisconne.

                                                                             Jednom kad su nastupili u ITDu...  

Capisconne je space-jazz sastav, a o kakvom je prostoru(space) riječ, treba poslušati.
 

Motor-city

UNDERGROUND RESISTANCE:

...

Isn’t it obvious that music and dance are the keys to the universe? So called primitive animals and tribal humans have known this for thousands of years! We urge all brothers and sisters of the underground to create and transmit their tones and frequencies no matter how so called primitive their equipment may be. Transmit these tones and wreak havoc on the programmers! 

...

We urge you to join the resistance and help us combat the mediocre audio and visual programming that is being fed to the inhabitants of Earth, this programming is stagnating the minds of the people; building a wall between races and preventing world peace. It is this wall we are going to smash.

Long live the underground…

To su poruke koje nam stižu s druge strane Atlantika.

Gornji tekst odabrao sam iz jednostavnog razloga. Aktualan je. Djeljenje ljudi na rase i nacije uvjek je bio unosan posao.  Donosio je rezultate - svima onima  koji su odlučili služiti zna se kojem gospodaru.

Audio-vizualno programiranje ljudi, subliminalna podmetanja i manipuliranja emocijama, hranjenje umjesto osvještavanja niskih poriva su sredstva vladanja ljudima.

    Iskaz neprihvatljivosti takvog stanja, pri čemu se traži djelovanje "odmah!", a marketinške psihopate naziva pravim imenom je (za ove naše uvjete) čin radikalizma. 

    Introspekcija i iskrenost, kreativnost i ekspresija, ljubav i hrabrost, u ovim našim uvjetima su radikalni. Pomalo utopijski. 

    Glazba ima bezbroj jezika. Glazba je afirmativna - mi osjećamo što ona afirmira, i nemoramo to nužno znati dovesti na racionalnu razinu - ne moramo to znati izgovoriti. Dovoljno je sve to proživljavati.

    Boljitak koji uključuje sve ljude, boljitak bez nasilja i dominacije, boljitak bez monopola i izrabljivanja 

nije nešto što se podrazumjeva u sadašnjem socioekonomskom sustavu. Sadašnji napredni svijet, i kako se sve ne nazivaju te države, svoje su blagostanje izgradile na trulim i sumnjivim temeljima. U tijeku je homogenizacija svijeta kroz nametanje trulih ekonomskih doktrina i "demokracije".  (BRICS se čini kao opozicija tome)

    Čovjek kao intuitivno i kreativno biće predstavlja prijetnju takvom sustavu. U tu svrhu, serviraju nam se vrijednosti zasnovane na lijevoj strani mozga, jer je ovu desnu, nestrukturiranu, malo teže kontrolirati. 

    Istinska čovjekova priroda ostaje skrivena, ostaje "misty" - mistificirana. Neznanje jednog, moć je drugog. Ako pristanemo na koncept "nema dovoljno za sve" - pristajemo na krv i suze onih koji ne mogu imati da bismo mi imali. 

   Glazba nas povezuje i upućuje na one naše modove funkcioniranja koji se ne uklapaju u konzumerizam, konformizam i kon...nešto.

     Poruke s druge strane Atlantika slične su onima u manifestu Underground_JAZZ_Societyja. 

Uostalom, odande nam dolazi Jazz. 

     U nastavku je priča, Mike Banks-ovog susreta s Jazzom, koji se dogodio petnaestak godina prije mojeg. Odaje počast jednoj plesačici, jednom mjestu, jednoj energiji. Kroz takva kopkanja po glazbenoj prošlosti svog rodnog grada, on glanca i bistri svoje ideje. 

     

http://www.youtube.com/watch?v=0voccB6_8Sg

    Detroit je grad Motown recordsa. Motown se kasnije preselio u Los Angeles. Auto industrija je utihnula. Nove generacije su krenule raditi nešto novo. Mike Banks je značajan aktivist i kreativac nove generacije detroitske kulture nastale u postmotown, postindustrijskoj fazi.

    

Ines na dalekom istoku

Ines sam slušao u Frankopanskoj 1242 i u Vipu, na Jazzareli. Vidio sam ju i na jednom spotu na TVu. Ona ne ostavlja samo dojam o vladanju i izražavanju svojim glasom, nego i cijelom sobom. Cijelom svojom energijom.

Njezini proboji u karijeri dešavaju se onda kada odlazi iz...dolazi u...

Iz Dubrovnika je otišla u Zagreb.

Iz Zagreba je otišla u Kinu. U Macao.

  Gledao sam u dokumentarcu koji su snimali o tebi, u Macau, rekla si kako si od malih nogu znala da želiš pjevati. Kad i kako je tvoju pažnju privukla bossa nova, jazz? To nisu izričaji  kojima nas bombardiraju preko medija.

Sjećam se kao danas trenutka kada sam prvi put čula jazz. Imala sam oko šest godina i na jednoj reklami na televiziji je bila neka žena obučena u crveno i vozila se u nekom skupom autu. U pozadini reklame je svirala pjesma Summertime i to u verziji Elle Fitzgerald. Puno godina kasnije sam uopće saznala da je to bila Ella i da je to Jazz. Tada kao dijete sam samo ostala zapanjena predivnim zvukom i pjevušila sam tu pjesmu tako danima po kući. To je bio prvi susret. 

    Drugi susret je bio sa negdje šesnaest godina kada sam od jednog dubrovačkog gospara koji svira u orkestru u Dubrovniku, i koji je znao da volim pjevati, dobila kazetu Ella Sings Jobim. Nakon toga moja glad za jazzom je postala opsesija. Tražila sam na sve strane načine da dodjem do jos materijala i kazeta, cd-ova sa jazz glazbom. U početku su to bili vokalisti, kasnije više instrumentalisti i do 18 godine sam preslušala tisuće i tisuće sati materijala. I imala sam jedan hobi, taj da bi svaki put kada bih dobila neki novi album, nakon škole se zatvorila u sobu i skidala pjesme. Još nije bilo interneta pa sam pisala tekstove rukom, što je kasnije urodilo s tim da svaku pjesmu 'skinem' defakto nakon jednog slušanja. I tekst i melodiju. I onda bi mi to dosadilo pa sam onda tako igrajući se , pustila neku pjesmu koju znam i onda bih skroz smanjila volume na playeru i nastavila pjevati i onda bi pred kraj pjesme pojačala da vidim jesam li ostala u tempu. Hahah,  netko bi rekao da je to lagani OCD, ali ja bih rekla, sada iz ove pespektive, da je to bila moja prva škola pjevanja. Kada su mi dosadili pjevači onda sam skidala Milesa, Coltranea, te iz fore nekada pisala tekstove na njihove instrumentale. 
    Prije nego sam se počela profesionalno bavit pjevanjem sam imala repertoar od nekih tristotinjak pjesama standarda i bossanovi:). I u sobici se nadala da ću ih negdje jednog dana pjevati. Bossanova je bila ljubav na prvo slušanje isto kao i jazz. U svakom svojem slobodnom trenutku sam slušala muziku, na putu prema školi, na putu prema trenizima (12 godina sam igrala tenis, turniri, ludila...), doma u sobi… i pjevala i pjevala i pjevala. Mama je dobijala slomove živaca jer sam tako sate i sate provodila slusajući i pjevajući tu neku 'čudnu' muziku. :) Ali kod mene doma se uvijek slušala dobra glazba. Frank Zappa, Bob Marley, Bob Dylan, talijanske kancone itd. Mislim da je to jako utjecalo na mene. 

            

           
            Je li to ova kazeta?

            Dragi Saša, jest to je taj album!

 Kako je tekla tvoja teniska karijera?

Nakon rata smo se preselili na sjever Njemačke. Tamo sam sa dvanaest ipo godina (u kategoriji do 15g.), osvojila prvenstvo Sjeverne Njemačke. Kad sam krenula s profesionalnim pjevanjem, prestala sam s tenisom.

  
U tvojoj biografiji nisam našao ništa o tvojem dolasku u Zagreb.

Ono što ne piše u niti jednoj biogafiji je da sam prvu zimu kada sam došla u Zagreb pjevala na ulici da bi se preživjelo, i tako nešto malo duže od 3 mjeseca. Našla bi neko mjesto koje ima ok akustiku i pjevala na suho. Ljudi bi znali stat i uzet novčanik i cijeli novčanik onako istrest u šešir, plakat, smijat se, ma svašta...

Ma luda priča, bilo je nezaboravno i predivno i prehladno, snijeg...one zagrebačke temperature...to je bilo 2009 /2010 godine. 
    Ja sam već godinama prije toga pjevala u Dubrovniku ali u Zagrebu me defakto nitko nije znao i pjevački gigovi su bili rezervirani za uvijek istu pjevačku ekipu. To razdoblje smatram mojojm drugom pjevačkom školom. Nakon toga su počeli pozivi od raznih muzičara za neke gigove, festivale i odjednom je krenulo.

Što te je poguralo, gore na sjever?

Miris sjeverca i osjećaj da sam u Dubrovniku došla do jedne točke gdje nema dalje. Želja za razvijanjem i izazovima.

Ti se baviš i sa puno drugih stvari. A ''to drugo'' , sve se svodi na nekakav izričaj.

Osim glazbe radila sam u predstavi ''Slavuj'' - Triko cirkus teatra, u režiji Lee Delong(Fra),dugo se bavim i klaun teatrom, što za odrasle, što za djecu, te žongliranjem - to mi je jedna dodatna strast. Klaun je nešto divno.  Radila sam pri organizaciji Crveni nosevi klaunovi doktori , dakle klaunovi u dječjim bolnicama. To je dubinski promijenilo moju percepciju života i stav prema pjevanju i izvođenju, te radu. 

    Nakon što otpjevaš  sa suzama u očima i knedlom u grlu jedanaestogodišnjem djetetu,  koje umire na onkologiji, možda ima još koji sat na ovoj planeti, pjesmu u potpunoj tišini bolničke sobe, dok njegova majka pored tebe plače ali želi da mu pjevaš, i tako  predaš tom biću sve što u tom trenutku imaš i možeš i daš u tu pjesmu svu ljubav koja u tebi postoji, život ti više nije isti i tvoje pjevanje više nikada nije isto, ono je puno iskrenije, dublje...shvatiš koji je to sveti dar, koliko je to iskonski. 

Teško za opisat. Pjevala sam mu 

Summertime.  

 Možda ne bih trebala govoriti ovako osobne i teške stvari, ali eto, došlo mi je. I dok ovo pišem opet vidim tu sliku ispred sebe i ne mogu si pomoći da ne zaplačem. Uh.. No nadam se da će možda netko tko ovo pročita dobiti inspiraciju da pomaže drugima i da se preda umjetnosti do kraja, jer to je jedini put.

  

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ines je Kinu prvi put posjetila 2011. Bilo je to na poziv njenog prijatelja, Vedrana Perojevića. Tamo je nastupila sa svojim cabaret projektom.

Kinezi su očito bili oduševljeni, pa su je pozvali da sljedeće godine nastupi kao jazzerica. (točnije, u publici su se našli organizatori Hong Kong International Jazz Festivala, Beishan Jazz Festivala te Macau Literary Festivala)

Tu je ona, tražeći materijal s kojim bi se pojavila (a da nije nešto jazz-klišeizirano), došla na ideju za projekt ''Runjić in Jazz''.

Kroz 2012. je pripremala materijale. Pripremala je zapravo i band s kojim će se pojaviti.

U 10. mjesecu 2012. nastupila na jazz festivalu u Hong Kongu.

Za tu priliku okupila je sextet u sastavu: Kruno Levačić, Hrvoje Galler, Grga Savić, Zvonimir Šestak, Luka Žužić i ona.

U tih mjesec dana, osim u Hong Kongu, Ines Tričković Sextet nastupio je na još nekoliko festivala u Kini.


Nakon uspješne turneje, uslijedilo je stavljanje pripremljenih materijala na nosač zvuka.

Album ''Runjić in Blue'' izdan je u veljači 2013. Na albumu su angažirani:

Kruno Levačić – bubnjevi,

Zvonimir Šestak – kontrabas,

Andreas Marinello – saksofon,

Hrvoje Galler – klavir,

Luka Žužić – trombon (i aranžmani!),

pjesme  je pjevala i birala ona.

(svi suradnici široko su poznati zagrebačkoj publici, bilo po svojim ambicioznim projektima, sudjelovanju u Big Bandu HRTa, kao vrsni session muzičari, autori, aranžeri…)

Ines je zatim odjurila u Kinu, na mjesec dana, s Joe Pandurom. U duetu su nastupali kao ''Ines & Joe – Samba em Preludio“.
Ines i po drugi put biva pozvana na Hong Kong International Jazz Festival te Beishan International Jazz Festival (29.rujna - 2.listopada 2013.)  i pojavljuje se s kvartetom u sastavu: Zvonimir Šestak,  Joe Pandur, Adriano Bernobić i ona.

Ostala je u Macau.

Udala se za filmskog redatelja i fotografa Ao Ieong Weng Fong-a. 18.2. 2014.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Kad ćeš doći u Zagreb? Kod nas se sad puno svira. Ima svirki, ima Jazz klubova, ima publike – baš je živo.

U Kini sam do svibnja. Zatim idem u New York. Od lipnja do rujna sam u Hrvatskoj. Znam za situaciju u Zagrebu i dosta se svira što je divno,  jako me veseli što se situacija poboljšala.  Ali isto tako morate biti svjesni da svi ti divni ljudi i glazbenici sviraju za kikiriki, i za novac koji dobiju za jednu večer taman pokriju gorivo, cigare i koju pivu i to je to. A radi se o ljudima koji su posvetili cijeli svoj život i znanje glazbi i neki od tih ljudi koji su toliko talentirani i genijalni, da žive bilo gdje vanka ne bi morali strahovati hoće li moć' platit račune na kraju mjeseca i hoće li kupit malo jeftinije ili malo skuplje mlijeko.

    Sve skupa, meni se situacija u Hrvatskoj malo zgadila što se tiče generalnog nepotizma, zatim nepodupiranja mladih glazbenika, projekata, koncerata i slično pa sam se odlučila malo odmoriti, i posvetiti se pisanju novih pjesama i pripremanju novih materijala, te uživati malo u privatnom životu sa mojim suprugom.

    Nadam se da će jednog dana kod nas prevladati duh, svjetlo i da neće biti bitno čija si kćer ili tatin sin ili jel ti rođak u saboru itd... da ce se cijeniti duša,  ljubav, strast, da će se ljudi poštivati. To od srca mislim. Možda naivno ili utopisticki, ali zar ne zaslužujemo živjeti raj na zemlji? Naravno da zaslužujemo. Apsolutno. Svi.

Znate,  pitam se je li normalno da nitko u četiri godine, osim nekih lokalnih dubrovačkih novina, nitko ne napiše niti jednu reportažu o našim nastupima vanka?  S obzirom da smo do danas jedini hrvatski izvodjači koji su nastupili na tako velikim jazz festivalima u Aziji. A to kada 'Pero' održi koncert u npr. Gospiću o tome se piše. Jer 'Pero' zna urednika, dobar je sa 'Matom'  izdavačem itd... presmiješno. A na primjer u Kini pošalju iz Pekinga novinarku da dođe u Hong Kong da napravi intervju sa  mnom za Hrvatski Radio u Kini.

Uglavnom, sada nakon četiri godine putovanja amo-tamo, zbog raznih okolnosti, što privatnih, što poslovnih odlučila sam preseliti u Macau, tako da ću pola godine živjeti u Kini, pola u Hrvatskoj.

U Kini je sve okolo…plastično, ali kod nas su ljudi postali plastični.  Zadnje tri godine u Hrvatskoj sam toliko radila, toliko koncerata, projekata, izdavanje , snimanje albuma Runjić in Blue, koji sam na kraju sama morala isfinancirati zbog loših situacija u diskografskim kućama, i toliko prepreka, da je pravo čudo da sam uspjela izdati taj album. Ali eto, uz pomoć dobrih kolega, bikovske upornosti, lavljeg srca  i  milosti Više Svijesti, jesam.

    Ma ustvari užasno je to kad skoro sve moraš radit sam, skoro pa nemoguće...da mi je naći nekog dobrog menagera spasila bih se :) Ali mogu reći jednu stvar, sve te teškoće i boli prođu kad vidim lica moje publike, oni su tužni, veseli, djeca, prosjaci, zaljubljeni, stari, penzioneri, loši i dobri...svakakvi...i u tom trenutku svi imaju nešto zajedničko...miran um, otvorene oči i uši i srce i tada sve nekako prestane i odvedem ih negdje daleko od njihovih svakodnevnica i problema i mi smo u tom trenu jedno. Za to se isplati sve. 

Što ćeš raditi u New Yorku?

U New Yorku imam koncert sa Aaronom Goldbergom, solo klavir i vokal u crkvi na Manhattanu. Velika mi je sreća sto su mi se otvorile opcije za suradnju s glazbenicima u New Yorku. S Aaronom Goldbergom, te sa  Brian Girley Group-om i veseli me to nadolazeće kreativno razdoblje sa tako odličnim glazbenicima i ljudima.

Gdje su te snimili ovi njujorčani? Gdje su te primjetili?

Brian Girley je nastupao na istom festivalu kao i ja u Shenzhenu, istu večer. Nakon toga me kontaktirao i započela je ta suradnja. Sastoji se od toga da pišem tekstove na njegove sladbe te to planiramo snimiti ove godine i izdati. U projekt, tj. bend su jos uključeni Gilad Hekselman, Taylor Eigsti, Linda Oh i Marcus Gilmore.

Što se tiče Aarona Goldberga, preko zajedničkog kolege glazbenika je čuo za mene, pa je na youtube-u poslušao neke moje klipove i to mu se svidjelo. U travnju prošle godine sam dobila poziv u dva ujutro od njegove menagerice iz New Yorka, mislila sam da me netko zeza od frendova. Potpuno  suluda situacija. Naravno usljedila su moja pitanja, pa zašto ja, u čemu je štos, pa ima toliko pjevačica samo u New Yorku , šta ću ti baš ja...itd... da bi eto ispalo da su stvari u biti jako jednostavne. Njemu se način na koji pjevam toliko svidio da me pozvao da surađujemo. Tako da 11. svibnja imamo koncert u NY, a u listopadu na Macau International Music Festivalu.

Što misliš, jesi li u prošlom životu bila Kineskinja?

Ne mogu se sjetit svih inkarnacija, bilo ih je puno, ali znam da sam u prvoj inkarnaciji bila šumska jagoda.

Što voliš jesti od njihove  hrane?

 Volim morske plodove…volim sve! (kao dijete koje priča o kolačima).

 

27. lipnja, u Zagrebu, je svečana dodjela Porina. Album Runjić in Blue  je nominiran za najbolji Jazz album, a (s njega izvedena) skladba Lamento je u nominaciji za najbolju Jazz izvedbu . Kako se osjećaš u vezi toga?

Što se tiče Porina i nominacije jako sam sretna zbog toga. Iskreno, nisam očekivala jer je album dosta izvan nekih ustaljenih gabarita vokalnog jazza u Hrvatskoj. Dosta često su me znali pitati zašto pjesme traju toliko dugo? Zašto ima toliko sola? Itd... Moja želja je bila da ima dosta sola, da je glas u sekciji s puhačima u unisima, u improvizaciji, te se nisam željela ograničiti s nekim ustaljenim, kao pravilima, da pjesma mora trajati toliko i toliko, ipak je Jazz sloboda a mi smo je objeručke zagrlili u ovom projektu.  Luka Žužić je napravio fenomenalne aranžmane, bend je odsvirao odlično i svi smo dali zaista sve od sebe.  Mislim da su ove dvije nominacije jedno lijepo priZnanje za naš rad. I veseli me što je to prepoznala i publika i kritika u Hrvatskoj. I naravno doći ću na dodjelu :)  

 

Nakon nekoliko razmjenjenih mailova,  ulovio sam priliku   

s njom popričati o njenom nekadašnjem sportskom životu, 

o  pet tibetanaca, o žongliranju, o vremenu koje provodi u 

Dubrovniku i  njenoj maloj barki… O ribama, o  ljudima, 

o životu, o Macau.

Pričali smo i o Nikoli Tesli, i  njenim planovima da  snimi 

CD -  piše tekstove prema  njegovim riječima,  i   planira

posjetiti  neka  mjesta iz  njegovog  života.

Grga Savić i Pavle Jovanović band u Vip-u

21.4. Vip Club je ugostio Grga Savić i Pavle Jovanović Band. Bend čine:

Hrvoje Galler - piano
Pavle Jovanović - gitara
Grgur Savić - alt saksofon
Zvonimir Šestak - bass
Bojan Krhlanko -bubnjevi

Kako sam saznao, Grga i Pavle već dvije godine rade skupa. Mislim da je i Šestak s njima od početka.

Za Bojana ne znam, ali znam da je s Grgom u triu Bug. Band je zvučao jako uigrano zbog čega sam morao malo pročačkati...
Bojan je iz Laškog, kako on veli, grada piva. U tom trenutku sam se prisjetio njihovih košarkaša. Navijači im se nazivaju "Green Bottles" - veli Bojan.

Sve što su svirali bilo je autorsko, barem ono što sam ja čuo, od 22.40, pa na dalje. Dobar dio skladbi je u umjerenom tempu, a posložene su tako da svaki  dobije priliku solirati.  Ritmički, dosta često rade zaokrete, i tu je uloga bubnjara vidljivo istaknuta.Pavle ima taj neki efekt zbog kojeg gitara tako čudno zvuči, kao iz nekakvog SFa.

Njihova umjerenost u tempu je ostavila slušateljstvu jako puno prilike čuti svaki, pa i najmanji detalj.

Grga je zvučao disciplinirano i gotovo ukroćeno.Da ne bi sve ostalo na tome, momci su si u zadnjem odsviranom komadu dali oduška - tvrditi da je to bilo na rubu agresije je isto kao i reći da se kickbokseri u ringu ponašaju na rubu agresije. 

Zadnjih četrdesetak sekundi njihove svirke osvanulo je na njihovom face profilu - na kojem sebe nazivaju Cromatik 5.

Pavle i Grga su se prije par mjeseci vratili iz New Yorka, tako da je ovo, nakon dugo vremena bila prilika za poslušati ih.

Na kraju svirke pozvali su muzičare da se pridruže u muziciranju. Na gitari se pridružio Renato Rožić, sa svojim brzim okidanjem žica - pomalo je podsjećao na banjo izvođača.

Večer u Bardotu

17.4.2014.

Cijeli dan je bio vjetrovit i hladan. Vjetar nije bio sjeveroistočnjak, pa računam da smo dobro prošli. Navečer se stišao, pa je od svega ostala samo mlaka ciklona. Desetak večernjih celzijusa djelovali su toplo u odnosu na podnevnih deset vjetrovitih  celzijusa.

U Bardotu nije tako loša akustika. Ja bi to još umrtvio, al' onda bi prostor nalikovao dnevnom boravku, a ne restaću sa živom mjuzom. Unutra mi sve izgleda previše kockasto.

Po akustici se prepoznaje manjak publike. Svi koji dođu, ili jedu, ili pričaju, a stolovi su postavljeni kao da će se na njima jesti, onako baš restoranski. U takvom uređenju nisu postavljeni stolovi orjentirani prema stageu. Al' dobro...nije baš da je krcato publikom. Šteta, jer su svirke zanimljive. Meni.

S iščekivanjem sam došao poslušati Viktora i Valeriju uz ritmički oslonac - Mirsada Dalipija. Onaj njihov iz oriđiđi postave je nemoguć, pa me zanimalo kakav će štih cijeloj svirci dati Mirsad. Na kraju je ispalo da nemam pojma.

To kako njih dva broje ritam...pa normalno da su se oslonili na Mirsada. Poslije je Mirsad  lijepo na tanane objasnio kako ritam broje Makedonci, a kako Kosovari. Kruno je slušao, a ja sam prisluškivao. Al' kolko sam skužio  broje do 7, samo na malo drukčiji način. Al' sedam je uvjek sedam, tako da...

Uglavnom, Mirsad je sve to lijepo objasnio, svirao je on dosta tradicionalne glazbe,  ne samo svog zavičaja, nego i šire.

Nekakav čudan feeling je kad se dva ritma, poput dva papira, pomiču jedan preko drugog, pa se onda opet poravnaju. Dođe mi da se zaljuljam od toga.

Osim mene i Krune, u publici su se našli Hrvoje i Hrvoje. Ako se dobro sjećam Hrvoje nije donio bas gitaru. I...također, ako se dobro sjećam, drugi Hrvoje nije sjedao za klavijaturu. Bile su i neke dvije žene u publici. Možda je i Joe svratio...ne Joa se sjećam od...ufff, sve mi se pomješalo.

 

Ali zato je Kruni proradio instinkt. Tu se on, negdje u blizini, mota cijelo vrijeme, gleda šta ljudi rade, kako briju...Sad sam ga i uživo vidio, osim nekoliko uradaka koje sam vidio na Youtubeu.

Glazba za kraj radnog radnog dana? - pa...nije to nimalo loše rješenje. 

Na putu do doma, lagano okrećem  pedale bicikla, i baš sam sretan što biciklo ide petnajst na sat,uz minimum energije. Vrte mi se cijelo vrijeme u glavi glazba i razgovori...Poneka ideja, bazične naravi - 

život, ljubav...

Svi smo toliko ometani sa svih strana, da nas je lako izbaciti iz vlastitog centra. 

Mene glazba vraća natrag,na pravo mjesto, 

ovaj put ne uz Li-Va-Da trio, nego uz Li-Va-Mi trio. 

Zapravo, ne! 
Opet su bili Li-Va-Da!