Cijeli dan je bio vjetrovit i hladan. Vjetar nije bio sjeveroistočnjak, pa računam da smo dobro prošli. Navečer se stišao, pa je od svega ostala samo mlaka ciklona. Desetak večernjih celzijusa djelovali su toplo u odnosu na podnevnih deset vjetrovitih celzijusa.
U Bardotu nije tako loša akustika. Ja bi to još umrtvio, al' onda bi prostor nalikovao dnevnom boravku, a ne restaću sa živom mjuzom. Unutra mi sve izgleda previše kockasto.
Po akustici se prepoznaje manjak publike. Svi koji dođu, ili jedu, ili pričaju, a stolovi su postavljeni kao da će se na njima jesti, onako baš restoranski. U takvom uređenju nisu postavljeni stolovi orjentirani prema stageu. Al' dobro...nije baš da je krcato publikom. Šteta, jer su svirke zanimljive. Meni.
S iščekivanjem sam došao poslušati Viktora i Valeriju uz ritmički oslonac - Mirsada Dalipija. Onaj njihov iz oriđiđi postave je nemoguć, pa me zanimalo kakav će štih cijeloj svirci dati Mirsad. Na kraju je ispalo da nemam pojma.
To kako njih dva broje ritam...pa normalno da su se oslonili na Mirsada. Poslije je Mirsad lijepo na tanane objasnio kako ritam broje Makedonci, a kako Kosovari. Kruno je slušao, a ja sam prisluškivao. Al' kolko sam skužio broje do 7, samo na malo drukčiji način. Al' sedam je uvjek sedam, tako da...
Uglavnom, Mirsad je sve to lijepo objasnio, svirao je on dosta tradicionalne glazbe, ne samo svog zavičaja, nego i šire.
Nekakav čudan feeling je kad se dva ritma, poput dva papira, pomiču jedan preko drugog, pa se onda opet poravnaju. Dođe mi da se zaljuljam od toga.
Osim mene i Krune, u publici su se našli Hrvoje i Hrvoje. Ako se dobro sjećam Hrvoje nije donio bas gitaru. I...također, ako se dobro sjećam, drugi Hrvoje nije sjedao za klavijaturu. Bile su i neke dvije žene u publici. Možda je i Joe svratio...ne Joa se sjećam od...ufff, sve mi se pomješalo.
Ali zato je Kruni proradio instinkt. Tu se on, negdje u blizini, mota cijelo vrijeme, gleda šta ljudi rade, kako briju...Sad sam ga i uživo vidio, osim nekoliko uradaka koje sam vidio na Youtubeu.
Glazba za kraj radnog radnog dana? - pa...nije to nimalo loše rješenje.
Na putu do doma, lagano okrećem pedale bicikla, i baš sam sretan što biciklo ide petnajst na sat,uz minimum energije. Vrte mi se cijelo vrijeme u glavi glazba i razgovori...Poneka ideja, bazične naravi -
život, ljubav...
Svi smo toliko ometani sa svih strana, da nas je lako izbaciti iz vlastitog centra.
Mene glazba vraća natrag,na pravo mjesto,
ovaj put ne uz Li-Va-Da trio, nego uz Li-Va-Mi trio.
Zapravo, ne!
Opet su bili Li-Va-Da!
Zapravo, ne!
Opet su bili Li-Va-Da!
Nema komentara:
Objavi komentar