Grga Savić i Pavle Jovanović band u Vip-u

21.4. Vip Club je ugostio Grga Savić i Pavle Jovanović Band. Bend čine:

Hrvoje Galler - piano
Pavle Jovanović - gitara
Grgur Savić - alt saksofon
Zvonimir Šestak - bass
Bojan Krhlanko -bubnjevi

Kako sam saznao, Grga i Pavle već dvije godine rade skupa. Mislim da je i Šestak s njima od početka.

Za Bojana ne znam, ali znam da je s Grgom u triu Bug. Band je zvučao jako uigrano zbog čega sam morao malo pročačkati...
Bojan je iz Laškog, kako on veli, grada piva. U tom trenutku sam se prisjetio njihovih košarkaša. Navijači im se nazivaju "Green Bottles" - veli Bojan.

Sve što su svirali bilo je autorsko, barem ono što sam ja čuo, od 22.40, pa na dalje. Dobar dio skladbi je u umjerenom tempu, a posložene su tako da svaki  dobije priliku solirati.  Ritmički, dosta često rade zaokrete, i tu je uloga bubnjara vidljivo istaknuta.Pavle ima taj neki efekt zbog kojeg gitara tako čudno zvuči, kao iz nekakvog SFa.

Njihova umjerenost u tempu je ostavila slušateljstvu jako puno prilike čuti svaki, pa i najmanji detalj.

Grga je zvučao disciplinirano i gotovo ukroćeno.Da ne bi sve ostalo na tome, momci su si u zadnjem odsviranom komadu dali oduška - tvrditi da je to bilo na rubu agresije je isto kao i reći da se kickbokseri u ringu ponašaju na rubu agresije. 

Zadnjih četrdesetak sekundi njihove svirke osvanulo je na njihovom face profilu - na kojem sebe nazivaju Cromatik 5.

Pavle i Grga su se prije par mjeseci vratili iz New Yorka, tako da je ovo, nakon dugo vremena bila prilika za poslušati ih.

Na kraju svirke pozvali su muzičare da se pridruže u muziciranju. Na gitari se pridružio Renato Rožić, sa svojim brzim okidanjem žica - pomalo je podsjećao na banjo izvođača.

Večer u Bardotu

17.4.2014.

Cijeli dan je bio vjetrovit i hladan. Vjetar nije bio sjeveroistočnjak, pa računam da smo dobro prošli. Navečer se stišao, pa je od svega ostala samo mlaka ciklona. Desetak večernjih celzijusa djelovali su toplo u odnosu na podnevnih deset vjetrovitih  celzijusa.

U Bardotu nije tako loša akustika. Ja bi to još umrtvio, al' onda bi prostor nalikovao dnevnom boravku, a ne restaću sa živom mjuzom. Unutra mi sve izgleda previše kockasto.

Po akustici se prepoznaje manjak publike. Svi koji dođu, ili jedu, ili pričaju, a stolovi su postavljeni kao da će se na njima jesti, onako baš restoranski. U takvom uređenju nisu postavljeni stolovi orjentirani prema stageu. Al' dobro...nije baš da je krcato publikom. Šteta, jer su svirke zanimljive. Meni.

S iščekivanjem sam došao poslušati Viktora i Valeriju uz ritmički oslonac - Mirsada Dalipija. Onaj njihov iz oriđiđi postave je nemoguć, pa me zanimalo kakav će štih cijeloj svirci dati Mirsad. Na kraju je ispalo da nemam pojma.

To kako njih dva broje ritam...pa normalno da su se oslonili na Mirsada. Poslije je Mirsad  lijepo na tanane objasnio kako ritam broje Makedonci, a kako Kosovari. Kruno je slušao, a ja sam prisluškivao. Al' kolko sam skužio  broje do 7, samo na malo drukčiji način. Al' sedam je uvjek sedam, tako da...

Uglavnom, Mirsad je sve to lijepo objasnio, svirao je on dosta tradicionalne glazbe,  ne samo svog zavičaja, nego i šire.

Nekakav čudan feeling je kad se dva ritma, poput dva papira, pomiču jedan preko drugog, pa se onda opet poravnaju. Dođe mi da se zaljuljam od toga.

Osim mene i Krune, u publici su se našli Hrvoje i Hrvoje. Ako se dobro sjećam Hrvoje nije donio bas gitaru. I...također, ako se dobro sjećam, drugi Hrvoje nije sjedao za klavijaturu. Bile su i neke dvije žene u publici. Možda je i Joe svratio...ne Joa se sjećam od...ufff, sve mi se pomješalo.

 

Ali zato je Kruni proradio instinkt. Tu se on, negdje u blizini, mota cijelo vrijeme, gleda šta ljudi rade, kako briju...Sad sam ga i uživo vidio, osim nekoliko uradaka koje sam vidio na Youtubeu.

Glazba za kraj radnog radnog dana? - pa...nije to nimalo loše rješenje. 

Na putu do doma, lagano okrećem  pedale bicikla, i baš sam sretan što biciklo ide petnajst na sat,uz minimum energije. Vrte mi se cijelo vrijeme u glavi glazba i razgovori...Poneka ideja, bazične naravi - 

život, ljubav...

Svi smo toliko ometani sa svih strana, da nas je lako izbaciti iz vlastitog centra. 

Mene glazba vraća natrag,na pravo mjesto, 

ovaj put ne uz Li-Va-Da trio, nego uz Li-Va-Mi trio. 

Zapravo, ne! 
Opet su bili Li-Va-Da!