ponedjeljak, 19. studenoga 2012.

47 Tjedan!




 

47. je tjedan prijatelju. Blizu smo kraju!
Navodno da će toga dana svijet propasti. Pa neka. "It's the end of the world as we know it (I fell fine)" (REM).  21.12. je zimski solsticij, a sad, hoće li negdje pući, ili će probit, ili će se otvoriti vrata 5 dimenzije iz koje će izletjet' veliki asteroid zbog kojeg nam nema spasa... glavno da imamo sasvim dovoljno mjuze do tada. 

Ja ionako nisam namjeravao otići s ovog svijeta drukčije nego uz veliki prasak. Može u praskozorje. Može i praskanje u zoru...Pun sam kombinacija. I varijacija. I aduta iz rukava. 

Tjedan počinjemo s Jazz Room Triom u Purgeraju. Počinju oko 22h. Recenziju CDa ClockWise napisao je Vid Jeraj. Njega imam u planu za jednu od funkcija u Underground_JAZZ_Society antielement udruzi. Njegove opservacije, nakon kojih mi ništa više nije bilo jasno:

http://www.ravnododna.com/tihomir-hojsak-quartet-clockwise-zazubice-rastu/

U utorak je JazzLab u SCu. Vrijeme, mail, rezervacija(najaviti se na predavanje!) - Više na JazzArtovoj stranici! Idi tamo pa traži.

Srijeda, ima nekakva vokalna Jazz brijačina u Studiju Bajsić HRTa,  Za Mojo bar još neznam ništa...

Četvrtak, Grgino jato - đem sešn u Katranu. Više na Shock Show Industry face profilu - isto se treba najaviti. 

Petak? Valjda nešto bude u Bacchusu...Ma di je petak čovječe, treba preživjet do petka! 

Party Time! Let's Roc...Let's JAZZ! 




srijeda, 14. studenoga 2012.

Za ovaj tjedan:






Srijeda, prepisujem: 

MoJo bar meets the YOYO trio. --- Srijeda 14.11. ---
Joe Kaplowitz - organ, 
Borko Rupena - bubnjevi,
Grgur Savić - alt saksofon. 
ALL THE MUSICIANS are warmly welcome: BRING YOUR HORNS, STICKS AND FRESH LICKS! 


Mojo je u Martićevoj 5.   Netko iz Yoyo tria pobrinuo se za njihov vizualni identitet - slika, gore.

JAM till you drop! Veselimo se vašemu dolasku. vaš Yoyo trio.


Četvrtak: 

Bacchus Jazz Bar - Jam Session, večer započinje u sastavu V.Lipić, D.Doležal, M.Rabatić, + svi koji se pojave sa svojim napravama.

Tko želi, može u SAX na Tomislav Goluban & Little Pigeon's Forhill Blues. Na Jazz.hr-u najavljeni su mnogobrojni gosti za tu večer.

Petak:

Bacchus Jazz Bar - Dudo Vorih, Joe Pandur, Marko Rabatić


Subota:

Jazz & Blues večeri - Kinoteka, Kordunska 1, Jazz Room Trio (V.Jocić, T.Hojsak, K.Gjoni)

Večer nastavljaja Delta Blues Duo (T.Novak i K.Oremuš)


U prostoru Katrana, Radnička 27, ugao sa Zavrtnicom, kod kružnog toka, u dvorištu je i
taxi služba...Nešto se sprema za 22.11. kako saznajem, Grgur Savić će okupiti band za tu 
večer.











srijeda, 7. studenoga 2012.

Aktualna događanja









Najprije da krenem s Bacchusom. Za one koji neznaju, Bacchus rides again. Za ovaj tjedan pripremljen je kompletni program, čet-pet-sub! 
Koliko sam informiran, a hvala bogu, uvjek sam u žiži zbivanja...(zato i jesam osnovao "society", kad se ionako sve događa u određenom krugu ljudi)...Krešo je opet "olovka Bacchusa", sa svojim svježim inovativnim crtežima, ili, da nebudem pretenciozan, već samo informativan i iskren, njegovi crteži su mali izvadak iz podsvjesti. Ne samo njegove podsvjesti.

Utorkom se odvijaju JAZZ_Lab_Radionice, u MM dvorani SCa. Hoće li tom prilikom biti i jam session, o tome se treba informirati. Više na:

SAX ima dogovorene srijede s Rhythm & Blues Resistance bandom, i valjalo bi ih poslušati, a 28.11. tamo je Kristijan Terzić Band. Bio sam u SAXu na promociji albuma Hologram, a ovo je snimka promocije istog, ali u Rijeci:


Što se događa sa Mojo barom (Martićeva 5), i Katranom (Shock Show Industry), zasad nema novosti, jer da ima, moji bi me izvori o tome obavjestili.

Ovaj grad nije mrtav.
Iako neki kažu da im je lijep kada je mrtav: 

http://www.youtube.com/watch?v=Mjj1uCbKykM

Grad me čeka. 
Njegov sam.







četvrtak, 1. studenoga 2012.

Interview s Dujom




12.4 Policija je prekinula svirku u Bacchusu.
Uslijedilo je 7 mjeseci glazbene suše.

Suša je bila i u ostatku grada, Pod Starim Krovovima, Mali Pogon Tvornice,
U Dvorištu, Soba, Bacchuss...Sva ta mjesta utihnula su unutar 6 mjeseci.

Bolesno.

Povodom otvaranja Jazz sezone Bacchus 2012/2013, uposlio sam Mikea da napravi ekskluzivni interview s Dujom Omanom, vlasnikom obrta i menadžerom Bacchus Jazz Bara.
                                                                                                     

                                                 
Mike, pick up the mic!                       

Mike: Čekaj da se fotografišem!
                                

    





Duje, što misliš o ljudima koji su pričali                  
 da je sa svirkama u Bacchusu gotovo?



                                            



He-he-he.  Otišao sam na sva bitna mjesta, 
izvadio sve potrebne dozvole,
dobio sve potrebne potpise i evo nas. 





Što misliš kako te percipira javnost? 

Pa...kao kulturnu osobu, vidiš?
                                                                                    Vidiš?

                                              Vidiš da sam kulturan.





Što misliš o mogućoj uroti narodnjačkih klubova protiv    
Jazza u Zarebu?



                                                                   



Vrtiš tu nekakve insinuacije, 
još ću ja biti kriv!








Što misliš o mogućnosti da mlada generacija     
Jazz muzičara zajedničkim radom napravi 
pozitivne pomake na našoj sceni?

Da, razmišljao sam o tome.                               



 

Jesi li primjetio da je slušanost Jazza u porastu?
Sve više ljudi dolazi na svirke. 
Uff, zapleo sam se u traku...








Kakvom porastu? A da...zamisli da                                       zbog popularnosti Jazza izmisle Jazz 
tramvaj, ono, pitaš čovjeka "na čemu si", 
"na Jazzu" veli ti on. Ono, ljudi imaju 
slušalice u ušima i slušaju Jazz. 








Ja mislim da će Jazz uskoro biti jako popularan kod nas.
Ljudi će pričati da slušaju Jazz, čak i ako ga ne slušaju.
Na tome radi Underground_JAZZ_Society. Bit ćemo glavni.
Sad će Mike da ti objasni.





                                                                           
   

Ha-ha, Saša, i ti si isto naivan.     










Razgovor smo nastavili...
S nama su bili Dave i Catherine.                     

Mike: Magija Bacchusa se nastavlja?    

Duje: Magija Bacchusa se nastavlja.










KGB u prostoru Shock Show Industry









Lokacija je: Radnička Cesta 27
Naziv udruge/obrta/organizacije: Kulturološka Udruga Shock Show Industry
Prostor je dosta velik, pa ostavlja dojam da je došlo manje ljudi nego što zaista je. Dekoracije su zanimljive, a sjedeći elementi su odabrani na način da se čovjek osjeća kao u svojem dnevnom boravku. Odjek u prostoru je nešto veći (sasvim razumljivo uzimajući u obzir veličinu) što mrvicu otežava zvuk. Eventualno, nekakvi deblji zastori bi mogli pomoći.


Što se tiče KGB banda:
Band je okupio Koja Gjoni - bubnjevi. Na saxu je Vojkan Jocić. Za gitarom Vanja Kevrešan. Za Hammondom  je Joe Kaplowitz (u zadnje vrijeme, među publikom, zbog svojeg psihološko-psihodeličnog utjecaja znan kao Joe Psychowitz). 
Odličan im je repertoar, i odlična izvedba. Solo dionice totalno ludilo. Saxofon mi je bio mrvicu pre tih. Ako se dobro sjećam, kasnije je uskočio i Grga, pa su se on i Vojkan ping-pongali.
Kolja i Kevrešan su tako genijalno isfurali jednu stvar, 100 na sat, ludilo. Kaplowitz je klasika, nenametljiv, a opet moćan u svojih 5 minuta. Bend za poslušati, u bilo kojoj prilici.
Band je zarobio pažnju publike. Tipično za dobru svirku.



Usljedio je Jam Session dio večeri.
Najprije je mikrofon uzela Carol Cass. Bilo je i djece među publikom. Odličan teatralni silazak uz džentlmensku pomoć gospodina fotografa!









Nakon otvaranja sessiona s Carol za mikrofonom, dolazi skroz nova postava,Grga na saxu Jurica na tubi, Torbica za bas gitarom i Marko na bubnjevima.




Zatim se pojavio mladi violinist, Karlo.  




Opet se vraća Grga, sa svojom  rap poštapalicom -"all the bitches on the front!". Zatim demonstrira trčanje u publiku i penjanje na stol. Bilo je to sasvim spretno padanje sa stola.


Već je debelo prošlo 2h, kreće Regis, raspakirava već spakirani Joeov pakleni Nord C4 stroj, Torbica za bas gitarom...Kolju nagovaraju na ponovnu svirku...Mikrofon uzima Maja.



Nekoliko puta je prestajala svirka, a publika se nije rasipala, pa je zabava kretala iznova.
Toliko puno energije i neočekivanih novih početaka.

Zadnja za mikrofonom je bila mlada gospođica, koja je upozorila muzičare rječima "ja nisam profi pjevačica" . Pjevala je pomalo skrivena u mraku.




/fotke 1.3.5. i 6. ukradene s facebookprofila Shock Show Industryja/
  




utorak, 30. listopada 2012.

Uskoro




Exkluzivni interview s Duje Omanom, vlasnikom obrta i menadžerom Bacchus Jazz Bara.
Povodom otvorenja Bacchusove Jazz sezone 2012/2013.

Mario Rašić Band






U Purgeraju je bilo oko 15 ljudi u publici. Skupa s Bandom bi bilo dvadesetak. Kako to često biva, ono što vrijedi, a posebno ono što je napredno, teško može biti prepoznato od većine...ne, nisam to ja izmislio, tako to ispadne u praksi. Muzičari s puno kilometara u nogama (suvereni na stageu, ali i u studiju), to sigurno znaju.

Mario Rašić Band nastupio je u sastavu: za bas gitarom - Mario Rašić, sopran saksofon - Marko Križan, piano - Viktor Lipić, bubnjevi - Miroslav Lehpamer.

Izravnati sopran saxofon Marka Križana podsjećao je na klarinet. Zvuk u tonalitetu klarineta. Čak su i melodije koje izvodi često bile slavenskog okusa...sve to me podsjeća na?  Klarinet!  Onaj isti klarinet koji se često čuje u Kletzmer bandovima.


Mario na bas gitari svira nekakve južnobalkanske, makedonske melodije, koje svojim orjentalnim mirisom na trenutke podsjećaju na Sahara Blues.

Bubanj i Piano u bandu daju Jazz štih. Bubanj je u bandu malo povučen. Ritam za vrijeme cijele svirke je većinu vremena bio umjeren. Bubanj je ostajao sam tek u ponekim breakovima. 

Za pianom, Kawai MP4 model, bio je dobro mi znani Viktor Lipić. On se nije gurao kad je Marko izvodio solo, već je držao zvučnu pozadinu. Odlično je držao svoj dio svirke i obogaćivao glazbu, bilo u solo dionicama, bilo tipkajući akorde. Sad ima nekakvu "mad profesor" frizuru, i...on to na neki način i je.


Cijeli band je posložen od jako zanimljivih muzičara i čini jako bogatu cjelinu. Specifičan i originalan,južnobalkansko-orjentalni zvuk Mario Rašić Banda odveo me u jedan bajkoviti svijet. A došao sam tamo u Purgeraj, mrtav umoran, pomalo očajan, oko 23.10, sat vremena nakon početka svirke.

Maria Rašića sam prvi put slušao 30.5. u SAXu, gdje je promovirao svoj autorski album, prvijenac, "Milje".



petak, 26. listopada 2012.

Cajtnot





Tek sam počeo s blogom, a već sam u cajtnotu. Imam za ispričati o odličnom nastupu Mario Rašić Banda, i o jučerašnjem KGB-bandu u Shock Industries Takonekako - ali neću to napraviti sad,nego tek za vikend, jer...Jer? Jer idem van, pa što drugo.

Ali, dati ću vam priliku da malo škicnete u događanja, i poneku fotku, onako, kao teaser. Teaser je hrvatska riječ za navlakušu. Muški rod riječi navlakuša bio bi navlakač. Hmm...zvuči kao nekakva naprava.

Sjeo sam se pored Carol Cass. Da se formalno upoznamo. Rekao sam joj da sam njen fan, da mi paše njena expresija...Rekla mi je da podučava pjevanje i da ima 8 polaznica. Naravno da sam barem toliko uspio saznati o njoj preko interneta, ali, bilo mi je lijepo slušati njenu priču o tome kako voli poučavati, pjevati... Kao kad mi netko priča o svojim željama i strastima. 


Ovo je slika koja izlazi iz okvira.

Na moment sam se osjetio kao undercover Underground_Jazz_Society agent, jer, dok sam ja nju onako nevino zapitkivao o njoj, jasno pokazujući da mi je drago upoznati se s osobom čiji sam obožavatelj, u meni je bujala neizgovorena želja da saznam puno više. Moji apetiti su veliki, jako veliki, i to ću joj reći. Totalno sam ambiciozan, krajnje ambiciozan. Pa da. Ja od ljudi želim sve! Ja ljude proučavam, otkrivam njihovu nutrinu, i stavljam na papir. Uživam u njihovim osobitostima, i bez kompleksa iskazujem svoje divljenje. Pa neće mi kruna spasti s glave, ako nekome iskažem divljenje. Naime, članovi Underground_Jazz_Societyja u pravilu nemaju krunu.

Reći ću joj, uskoro ću joj reći da sam luđački ambiciozan otkrivati ono što ljudi nose u sebi. Naravno da su ljudi ti koji odlučuju što će dati o sebi. Moj dio posla je samo postaviti prava pitanja. To je sve naravno dio moje paradigme intervjuiranja.
Reći ću joj - " Ti, Carol Cass, žena u najboljim godinama, s kilometrima u nogama, dobro znaš da je život kratak, i dobro znaš kakav život želiš živjeti. 
...
...
Ovaj cijeli inerview će biti poruka! Tvoja poruka! "

A da se razumijemo, što bih ja očekivao od nje, nego da ima muda. Pa što će ona, s takvim stažom i boricama na licu imati, nego muda! 

Neću ni ja ostati netaknut u toj priči. Ne postoji jednostrano komuniciranje, postoji samo pošteno trejdanje - biti će to jedna otvorena i fer igra.

Naravno da će sadržaj ovog bloga zavisiti od ljudi o kojima pričam. Ljudi će biti ti koji će nešto reći o sebi, a to što će govoriti o sebi će biti ne samo njihovo eksponiranje, nego i poruka. Ista stvar vrijedi i za Carol Cass, ženu s prijeđenim kilometrima i za sve druge Jazzere - svi će dobiti šansu ostaviti svoj potpis na ovom blogu. Zapravo, ZVATI ĆU ljude da ostave svoju poruku. 

Ne, nije davanje intervjua samo stvar eksponiranja u javnosti. Underground_JAZZ_Society ionako nije estrada, nego naš prostor. Ovaj sivi jadni svijet poprima boje onda kad sjaj istine izađe na vidjelo. Istina je u nama! - to je vrijedilo u svijetu Muldera i Scully, a vrijedi i u Underground_JAZZ_Societyju.

Ovo je manifest Underground_JAZZ_Societyja.

                                                                                

                    




                                                                                                                 





utorak, 23. listopada 2012.

Jazz svirke za ovaj tjedan!




Srijeda: 
Mojo Bar, Martićeva 5 - čim saznam tko svira, javim.

Četvrtak: 
Mjesto - Shock Show Industries, (bivši Katran) Radnička Cesta 27, KGB - opaki Kolja Gjoni Band.


Hong Kong Report




Ines Tričković Sextet nastupio je u Hong Kongu.

Evo, samo da ulovim nekog da mi ispriča kako im je bilo, pa nešto napišem o tome.

jazz.hr/jesen






Od četiri koncerta sa jazz.hr jeseni, iz izloga broj tri, odabrao sam Kenny Wernerov All Star Quintet.


U Lisinski sam došao s predrasudom. Brijao sam si "idem u taj Lisinski, idem vidjeti tko su ti ljudi kojih nema po podrumskim birtijama, gdje se odvija stvarni Jazz život. Da vidim tko je ta elita koja dolazi slušati Jazz samo kad je u Lisinskom. Ista ona ekipa koja veli da skijanje nije skup sport i da nam se Snježna Kraljica višestruko isplatila. Ja koji sam iz radničke obitelji preferiram trčanje i druge znojevite sportove - one gdje nema fensišmensi fotki sa zimovanja."


Došao sam u 19.45 na blagajnu i zatražio jednu kartu. "Samo jedna je i ostala" - kaže šalterska radnica (tako se to zvalo u moje vrijeme).



Dobio sam kartu za drugi red. Iza mene je bilo nekoliko aktera stvarnog Jazz života, čije sam nastupe pratio zadnjih godina.



Kenny Werner ušao je sa svojim kvintetom i kao uvod odsvirao 3 uratka. Nakon koncerta, Davor D. mi veli da mu te uvodne izvedbe nisu bile baš nešto (za razliku od ostatka koncerta), a ja sam odmah znao da mi nije pametno slušati tuđe dojmove, jer će mi se sve pošemeriti u glavi.


Uglađeni voditelj upozorio nas je da fotografirati smijemo samo za vrijeme prve skladbe. 

Za vrijeme prve muzičke numere, kraj mene je sjeo Davor Hrvoj. Ha! - pomislih. Na promociji albuma Chui, banda Chui, slučajno se dogodilo da je prazno mjesto bilo pored Horvija, rock kritičara s terapija.net-a. Sad sam ja bio u njegovoj poziciji, pored mene jedno prazno mjesto, i tu sjeda gosp. Hrvoj kako bi uhvatio poziciju za fotkanje. Ubrzo je otišao tražiti nove pozicije, i...činio je to vrlo gipko, nalik ninđi dok se prikrada.

Publika je bila suzdržana, gotovo sramežljiva. Na drugom obraćanju publici, Kenny je bio raspoložen za šalu, a publika nije reagirala, pa mu je  preostalo pitati jel' razumijemo engleski - bilo je to sasvim dobro razbijanje komunikacijskog leda.

Izvedene su skladbe s njegovih autorskih albuma "Balloons" i "Democracy". Bio je i poneki standard, ali nepoznat mojem kratkom iskustvu s Jazz glazbom.

U Jazz standardu "If I should lose you" dogodio se odličan ping-pong između kontrabasa i bubnja.
Skladbu "Balloons" zapazio sam po dugom piano uvodu koji jasno pokazuje Kennyev senzibiltet i istančanost u gradnji melodije. Preciznost izvedbe koju je pokazao je bila ufffff...Cijeli njegov skladateljski stil i prostori koje stvara za improvizacije i kombinacije melodija i instrumenata su jako zanimljivi. Mnogobrojni djelovi nisu mi bili lagani za slušanje i...bili su presloženi za moje slušateljsko iskustvo. S druge strane, pažljivo slušanje mi se isplatilo, jer sam iza zakomplicirane glazbene situacije dovoljno često uspjevao uloviti melodiju koja je tema, i kombinaciju koju je skladatelj htio...ispričati.

Class Dismissed je posebna po tome što je nastala na jednom od njegovih predavanja, gdje mu se jednostavno svidjelo to što improvizira sa svojim učenicima, te je to morao zapisati.

Završetak koncerta bio je s glazbom iz Harrya Pottera, i smirujućom Untitled Lament.

Izvedba muzičara bila je fascinantna. U sastavu:

Klavir - Kanny Werner
Kontrabas - Scott Colley
Bubnjevi - Antonio Sanches
Saxofon - Benjamin Koppel
Truba - Randy Brecker

Nekoliko jezgrovitih riječi na temu svojeg rada i trenutnih kretanja u svjetskom Jazzu, Kenny Werner je ispričao Davoru Hrvoju, u članku pod naslovom "Pred Jazzom je svijetla budućnost" (10.10.2012)

Bilo je to jako dobro uloženih 100kn. Odlično muziciranje, zanimljive skladbe i moji prošireni vidici.



subota, 13. listopada 2012.

Chui - koncertna promocija albuma





Chui sam prvi put slušao prije točno 6 mjeseci u kombinaciji s Capiscone Electro Unity bandom. Band nose tri instrumentalista, koristeći elektroničke efekte. S efektima je na prvom mjestu Toni Starešinić, koji uz svoj udio na klavijaturi dodaje zvukove i ritmove, pa je cijela zvučna slika puno veća od onog što bi se očekivalo od jednog tria. Toni je ujedno i idejni začetnik benda.

Zakasnio sam na početak koncerta i čuo sam zadnje dvije minute od prvog uratka. U prostoru na prvom katu Purgeraja bile su posložene stolice. Publika je brojala nešto preko 50 slušatelja.

Odmah mi je nešto nedostajalo. VJ! Uz njihov spacey ugođaj jako bi mi dobro sjelo gašenje rasvjete  i pogravanje s bojama i scanerima usmjerenim na muzičare - bila bi to jedna zanimljiva zvučno-svjetlosna sinergija. 

Zvuk u prostoriji bio je odličan - akustika prostorije vrlo zahvalna, bez problema s odjekom. Zvučnici su bili Electro Voice s vrlo jasnim zvukom, i ispravno reproduciranim bass i subbass područjem - kojeg sam mogao osjetiti u prsnom košu kad bih se približio da uslikam band.



Glazba je ritmički raznolika. Unutar istog uratka izmjenjuju se sporije dub dionice, gdje je bubnjar pratnja i energičnije ritmičke dionice u kojima bubnjar preuzima glavnu riječ. Neki od uradaka su u plesnom Drum'n'Bass stilu.

Toni za klavijaturama izmjenjuje svoje faze, one gdje je pratnja s efektima i čudnovatim akordima i one gdje drži melodiju svojim sviranjem.

Sea suite, oda moru, ambijentalni je uradak gdje zvukovi stvaraju vrlo  uvjerljiv ugođaj. U jednom trenutku je Đuro Dobranić, bubnjar i perkusionist, posegnuo za svojim rekvizitima, igračkama, i prošetao se kroz publiku svirajući, hmm...nevjerojatno zanimljivo, začas smo bili odvedeni u jedan drugi svijet, mora i bajkovite pješčane plaže.


Andrej Jakuš na trubi također se koristi zvučnim efektima. Čujem te nekakve odjeke i pozadinske zvukove. Čas u prvom planu, čas u kombinaciji s klavijaturom, stvara mistični ambijent.

Andrej je najavljivao i odjavljivao glazvene izvedbe, a od onog što sam zapisao su Hypnodrom 8, Punch, Sea Suite, Unfufu, Predivna Gospodična... Zadnja izvedba je kako mi je rekao Andrej, potpuni session - takvu vrstu spontanog muziciranja volio bih vidjeti i na njihovim sljedećim nastupima.





Koncert je završen s dvije Drum 'n Bass izvedbe uz vokalnu pratnju Zokija, točnije, Zokijevo MCanje. Zoki je član banda Pars PetrosaNekoliko ljudi iz publike odbilo je sjediti na stolcima uz takve plesne zvukove.

Publika je bila uvelike oduševljena, većinom sastavljena od ljudi koji su vrlo, vrlo ciljano došli na promociju njihovog prvog albuma.

CD prvijenac, istog naziva kao i band je na mene u potpunosti ostavio dojam albuma namijenjenog  predstavljanju široj publici. Odličan studijski uradak za koji se isplati imati nešto bolji Hi-Fi sustav. CD će sigurno doći u ruke mojim poznanicima, umjesto da im pričam "oni ti sviraju ovako, onako...".

Mike?



Bila je ta fotografkinja u prozirnoj čipkastoj majici na kopčanje. Crnoj. Još ih je bilo koji su fotkali bend, a ja sam fotkao njih, kako fotkaju.




Bubnjar Đuro imao je najjače fanove, posebno se istaknuo jedan u prvim redovima.
Bio je taj neki izbacivač, dosta smješan...ne znam što mu je smetao taj gospodin iz prvih redova koji povremeno skače - pa čovjek se samo odvalio na mjuzu, što je loše u tome? - takvo, naizgled sumanuto ponašanje dobra je protuteža uredno postavljenim stolicama i publici koja je svojim sjedenjem na njima pristala na nekakav nepotreban oblik reda.


OK Mike, a što bi rekao vezano uz glavnu temu, glazbenu izvedbu Chuijevaca?

U drugoj polovini 90tih imali smo dvojac Eddie & Dus. Zapamtio sam još Igora Geržinu koji je znao muzicirati uz glazbenu podlogu. Bio je još netko na bassgitari...netko je svirao trubu...Sve su to bile varijante gdje se jedan  instrumentalist nadodaje, nadovezuje na glazbenu podlogu koju DJ pušta s medija.
    Chui  me je podsjetio na to vrijeme,  ali s  razlikom da ovdje  nema  podloge   koju čini prethodno urađena glazba - koju vrti DJ, ovdje imamo trojicu instrumentalista uz elektronsku - ritmičku i zvučnu podršku. Prostor za ekspresiju i različite kombinacije ovdje je puno veći. 

Ovakva fuzije glazbe nije česta kod nas.  Od onog što DJi  puštaju u svojim odabirima
glazbe - tu bi se dalo naći srodnih glazbenih uradaka. Za ono što Chui ima za pokazati, vjerujem da postoji itekako spremna publika. Izvedba koju prezentiraju u živo zaista je impresivna i ljudi imaju priliku čuti i vidjeti kako nastaje glazba, a ne kako su navikli, slušati ono što netko ima među CDima u svojem ruksaku. 
    Ali, da me netko krivo ne shvati, Chui ne radi glazbu da bi sličila nečemu iz nečijeg ruksaka, ili glazbu koja bi imala za cilj biti kao nešto izvana, nešto svjetsko, nalik ovome ili onome. Ne. Njihova glazba pruža ugođaj u koji se je lako uživiti, opustiti se, na suncu ili u hladovini, na terasi s pogledom na more, to je prilika našim mozgovima da malo odlutaju, u nekakve druge, zamišljene svjetove...

Preporučio bih publici u Mediki, Močvari i još nekim mjestima da se pripreme za nastup banda Chui...