Uskoro

Exkluzivni interview s Duje Omanom, vlasnikom obrta i menadžerom Bacchus Jazz Bara.
Povodom otvorenja Bacchusove Jazz sezone 2012/2013.

Mario Rašić Band

U Purgeraju je bilo oko 15 ljudi u publici. Skupa s Bandom bi bilo dvadesetak. Kako to često biva, ono što vrijedi, a posebno ono što je napredno, teško može biti prepoznato od većine...ne, nisam to ja izmislio, tako to ispadne u praksi. Muzičari s puno kilometara u nogama (suvereni na stageu, ali i u studiju), to sigurno znaju.

Mario Rašić Band nastupio je u sastavu: za bas gitarom - Mario Rašić, sopran saksofon - Marko Križan, piano - Viktor Lipić, bubnjevi - Miroslav Lehpamer.

Izravnati sopran saxofon Marka Križana podsjećao je na klarinet. Zvuk u tonalitetu klarineta. Čak su i melodije koje izvodi često bile slavenskog okusa...sve to me podsjeća na?  Klarinet!  Onaj isti klarinet koji se često čuje u Kletzmer bandovima.

Mario na bas gitari svira nekakve južnobalkanske, makedonske melodije, koje svojim orjentalnim mirisom na trenutke podsjećaju na Sahara Blues.

Bubanj i Piano u bandu daju Jazz štih. Bubanj je u bandu malo povučen. Ritam za vrijeme cijele svirke je većinu vremena bio umjeren. Bubanj je ostajao sam tek u ponekim breakovima. 

Za pianom, Kawai MP4 model, bio je dobro mi znani Viktor Lipić. On se nije gurao kad je Marko izvodio solo, već je držao zvučnu pozadinu. Odlično je držao svoj dio svirke i obogaćivao glazbu, bilo u solo dionicama, bilo tipkajući akorde. Sad ima nekakvu "mad profesor" frizuru, i...on to na neki način i je.

Cijeli band je posložen od jako zanimljivih muzičara i čini jako bogatu cjelinu. Specifičan i originalan,južnobalkansko-orjentalni zvuk Mario Rašić Banda odveo me u jedan bajkoviti svijet. A došao sam tamo u Purgeraj, mrtav umoran, pomalo očajan, oko 23.10, sat vremena nakon početka svirke.

Maria Rašića sam prvi put slušao 30.5. u SAXu, gdje je promovirao svoj autorski album, prvijenac, "Milje".

Cajtnot

Tek sam počeo s blogom, a već sam u cajtnotu. Imam za ispričati o odličnom nastupu Mario Rašić Banda, i o jučerašnjem KGB-bandu u Shock Industries Takonekako - ali neću to napraviti sad,nego tek za vikend, jer...Jer? Jer idem van, pa što drugo.

Ali, dati ću vam priliku da malo škicnete u događanja, i poneku fotku, onako, kao teaser. Teaser je hrvatska riječ za navlakušu. Muški rod riječi navlakuša bio bi navlakač. Hmm...zvuči kao nekakva naprava.

Sjeo sam se pored Carol Cass. Da se formalno upoznamo. Rekao sam joj da sam njen fan, da mi paše njena expresija...Rekla mi je da podučava pjevanje i da ima 8 polaznica. Naravno da sam barem toliko uspio saznati o njoj preko interneta, ali, bilo mi je lijepo slušati njenu priču o tome kako voli poučavati, pjevati... Kao kad mi netko priča o svojim željama i strastima. 

Ovo je slika koja izlazi iz okvira.

Na moment sam se osjetio kao undercover Underground_Jazz_Society agent, jer, dok sam ja nju onako nevino zapitkivao o njoj, jasno pokazujući da mi je drago upoznati se s osobom čiji sam obožavatelj, u meni je bujala neizgovorena želja da saznam puno više. Moji apetiti su veliki, jako veliki, i to ću joj reći. Totalno sam ambiciozan, krajnje ambiciozan. Pa da. Ja od ljudi želim sve! Ja ljude proučavam, otkrivam njihovu nutrinu, i stavljam na papir. Uživam u njihovim osobitostima, i bez kompleksa iskazujem svoje divljenje. Pa neće mi kruna spasti s glave, ako nekome iskažem divljenje. Naime, članovi Underground_Jazz_Societyja u pravilu nemaju krunu.

Reći ću joj, uskoro ću joj reći da sam luđački ambiciozan otkrivati ono što ljudi nose u sebi. Naravno da su ljudi ti koji odlučuju što će dati o sebi. Moj dio posla je samo postaviti prava pitanja. To je sve naravno dio moje paradigme intervjuiranja.

Reći ću joj - " Ti, Carol Cass, žena u najboljim godinama, s kilometrima u nogama, dobro znaš da je život kratak, i dobro znaš kakav život želiš živjeti. 

...

...

Ovaj cijeli inerview će biti poruka! Tvoja poruka! "

A da se razumijemo, što bih ja očekivao od nje, nego da ima muda. Pa što će ona, s takvim stažom i boricama na licu imati, nego muda! 

Neću ni ja ostati netaknut u toj priči. Ne postoji jednostrano komuniciranje, postoji samo pošteno trejdanje - biti će to jedna otvorena i fer igra.

Naravno da će sadržaj ovog bloga zavisiti od ljudi o kojima pričam. Ljudi će biti ti koji će nešto reći o sebi, a to što će govoriti o sebi će biti ne samo njihovo eksponiranje, nego i poruka. Ista stvar vrijedi i za Carol Cass, ženu s prijeđenim kilometrima i za sve druge Jazzere - svi će dobiti šansu ostaviti svoj potpis na ovom blogu. Zapravo, ZVATI ĆU ljude da ostave svoju poruku. 

Ne, nije davanje intervjua samo stvar eksponiranja u javnosti. Underground_JAZZ_Society ionako nije estrada, nego naš prostor. Ovaj sivi jadni svijet poprima boje onda kad sjaj istine izađe na vidjelo. Istina je u nama! - to je vrijedilo u svijetu Muldera i Scully, a vrijedi i u Underground_JAZZ_Societyju.

Ovo je manifest Underground_JAZZ_Societyja.

                                                                                

                    

                                                                                                                 

Jazz svirke za ovaj tjedan!

Srijeda: 
Mojo Bar, Martićeva 5 - čim saznam tko svira, javim.

Četvrtak: 
Mjesto - Shock Show Industries, (bivši Katran) Radnička Cesta 27, KGB - opaki Kolja Gjoni Band.

Hong Kong Report

Ines Tričković Sextet nastupio je u Hong Kongu.

Evo, samo da ulovim nekog da mi ispriča kako im je bilo, pa nešto napišem o tome.

jazz.hr/jesen

Od četiri koncerta sa jazz.hr jeseni, iz izloga broj tri, odabrao sam Kenny Wernerov All Star Quintet.

U Lisinski sam došao s predrasudom. Brijao sam si "idem u taj Lisinski, idem vidjeti tko su ti ljudi kojih nema po podrumskim birtijama, gdje se odvija stvarni Jazz život. Da vidim tko je ta elita koja dolazi slušati Jazz samo kad je u Lisinskom. Ista ona ekipa koja veli da skijanje nije skup sport i da nam se Snježna Kraljica višestruko isplatila. Ja koji sam iz radničke obitelji preferiram trčanje i druge znojevite sportove - one gdje nema fensišmensi fotki sa zimovanja."

Došao sam u 19.45 na blagajnu i zatražio jednu kartu. "Samo jedna je i ostala" - kaže šalterska radnica (tako se to zvalo u moje vrijeme).

Dobio sam kartu za drugi red. Iza mene je bilo nekoliko aktera stvarnog Jazz života, čije sam nastupe pratio zadnjih godina.

Kenny Werner ušao je sa svojim kvintetom i kao uvod odsvirao 3 uratka. Nakon koncerta, Davor D. mi veli da mu te uvodne izvedbe nisu bile baš nešto (za razliku od ostatka koncerta), a ja sam odmah znao da mi nije pametno slušati tuđe dojmove, jer će mi se sve pošemeriti u glavi.

Uglađeni voditelj upozorio nas je da fotografirati smijemo samo za vrijeme prve skladbe. 

Za vrijeme prve muzičke numere, kraj mene je sjeo Davor Hrvoj. Ha! - pomislih. Na promociji albuma Chui, banda Chui, slučajno se dogodilo da je prazno mjesto bilo pored Horvija, rock kritičara s terapija.net-a. Sad sam ja bio u njegovoj poziciji, pored mene jedno prazno mjesto, i tu sjeda gosp. Hrvoj kako bi uhvatio poziciju za fotkanje. Ubrzo je otišao tražiti nove pozicije, i...činio je to vrlo gipko, nalik ninđi dok se prikrada.

Publika je bila suzdržana, gotovo sramežljiva. Na drugom obraćanju publici, Kenny je bio raspoložen za šalu, a publika nije reagirala, pa mu je  preostalo pitati jel' razumijemo engleski - bilo je to sasvim dobro razbijanje komunikacijskog leda.

Izvedene su skladbe s njegovih autorskih albuma "Balloons" i "Democracy". Bio je i poneki standard, ali nepoznat mojem kratkom iskustvu s Jazz glazbom.

U Jazz standardu "If I should lose you" dogodio se odličan ping-pong između kontrabasa i bubnja.

Skladbu "Balloons" zapazio sam po dugom piano uvodu koji jasno pokazuje Kennyev senzibiltet i istančanost u gradnji melodije. Preciznost izvedbe koju je pokazao je bila ufffff...Cijeli njegov skladateljski stil i prostori koje stvara za improvizacije i kombinacije melodija i instrumenata su jako zanimljivi. Mnogobrojni djelovi nisu mi bili lagani za slušanje i...bili su presloženi za moje slušateljsko iskustvo. S druge strane, pažljivo slušanje mi se isplatilo, jer sam iza zakomplicirane glazbene situacije dovoljno često uspjevao uloviti melodiju koja je tema, i kombinaciju koju je skladatelj htio...ispričati.

Class Dismissed je posebna po tome što je nastala na jednom od njegovih predavanja, gdje mu se jednostavno svidjelo to što improvizira sa svojim učenicima, te je to morao zapisati.

Završetak koncerta bio je s glazbom iz Harrya Pottera, i smirujućom Untitled Lament.

Izvedba muzičara bila je fascinantna. U sastavu:

Klavir - Kanny Werner

Kontrabas - Scott Colley

Bubnjevi - Antonio Sanches

Saxofon - Benjamin Koppel

Truba - Randy Brecker

Nekoliko jezgrovitih riječi na temu svojeg rada i trenutnih kretanja u svjetskom Jazzu, Kenny Werner je ispričao Davoru Hrvoju, u članku pod naslovom "Pred Jazzom je svijetla budućnost" (10.10.2012)

Bilo je to jako dobro uloženih 100kn. Odlično muziciranje, zanimljive skladbe i moji prošireni vidici.

Chui - koncertna promocija albuma

Chui sam prvi put slušao prije točno 6 mjeseci u kombinaciji s Capiscone Electro Unity bandom. Band nose tri instrumentalista, koristeći elektroničke efekte. S efektima je na prvom mjestu Toni Starešinić, koji uz svoj udio na klavijaturi dodaje zvukove i ritmove, pa je cijela zvučna slika puno veća od onog što bi se očekivalo od jednog tria. Toni je ujedno i idejni začetnik benda.

Zakasnio sam na početak koncerta i čuo sam zadnje dvije minute od prvog uratka. U prostoru na prvom katu Purgeraja bile su posložene stolice. Publika je brojala nešto preko 50 slušatelja.

Odmah mi je nešto nedostajalo. VJ! Uz njihov spacey ugođaj jako bi mi dobro sjelo gašenje rasvjete  i pogravanje s bojama i scanerima usmjerenim na muzičare - bila bi to jedna zanimljiva zvučno-svjetlosna sinergija. 

Zvuk u prostoriji bio je odličan - akustika prostorije vrlo zahvalna, bez problema s odjekom. Zvučnici su bili Electro Voice s vrlo jasnim zvukom, i ispravno reproduciranim bass i subbass područjem - kojeg sam mogao osjetiti u prsnom košu kad bih se približio da uslikam band.

Glazba je ritmički raznolika. Unutar istog uratka izmjenjuju se sporije dub dionice, gdje je bubnjar pratnja i energičnije ritmičke dionice u kojima bubnjar preuzima glavnu riječ. Neki od uradaka su u plesnom Drum'n'Bass stilu.

Toni za klavijaturama izmjenjuje svoje faze, one gdje je pratnja s efektima i čudnovatim akordima i one gdje drži melodiju svojim sviranjem.

Sea suite, oda moru, ambijentalni je uradak gdje zvukovi stvaraju vrlo  uvjerljiv ugođaj. U jednom trenutku je Đuro Dobranić, bubnjar i perkusionist, posegnuo za svojim rekvizitima, igračkama, i prošetao se kroz publiku svirajući, hmm...nevjerojatno zanimljivo, začas smo bili odvedeni u jedan drugi svijet, mora i bajkovite pješčane plaže.

Andrej Jakuš na trubi također se koristi zvučnim efektima. Čujem te nekakve odjeke i pozadinske zvukove. Čas u prvom planu, čas u kombinaciji s klavijaturom, stvara mistični ambijent.

Andrej je najavljivao i odjavljivao glazvene izvedbe, a od onog što sam zapisao su Hypnodrom 8, Punch, Sea Suite, Unfufu, Predivna Gospodična... Zadnja izvedba je kako mi je rekao Andrej, potpuni session - takvu vrstu spontanog muziciranja volio bih vidjeti i na njihovim sljedećim nastupima.

Koncert je završen s dvije Drum 'n Bass izvedbe uz vokalnu pratnju Zokija, točnije, Zokijevo MCanje. Zoki je član banda Pars Petrosa. Nekoliko ljudi iz publike odbilo je sjediti na stolcima uz takve plesne zvukove.

Publika je bila uvelike oduševljena, većinom sastavljena od ljudi koji su vrlo, vrlo ciljano došli na promociju njihovog prvog albuma.

CD prvijenac, istog naziva kao i band je na mene u potpunosti ostavio dojam albuma namijenjenog  predstavljanju široj publici. Odličan studijski uradak za koji se isplati imati nešto bolji Hi-Fi sustav. CD će sigurno doći u ruke mojim poznanicima, umjesto da im pričam "oni ti sviraju ovako, onako...".

Mike?

Bila je ta fotografkinja u prozirnoj čipkastoj majici na kopčanje. Crnoj. Još ih je bilo koji su fotkali bend, a ja sam fotkao njih, kako fotkaju.

Bubnjar Đuro imao je najjače fanove, posebno se istaknuo jedan u prvim redovima.

Bio je taj neki izbacivač, dosta smješan...ne znam što mu je smetao taj gospodin iz prvih redova koji povremeno skače - pa čovjek se samo odvalio na mjuzu, što je loše u tome? - takvo, naizgled sumanuto ponašanje dobra je protuteža uredno postavljenim stolicama i publici koja je svojim sjedenjem na njima pristala na nekakav nepotreban oblik reda.

OK Mike, a što bi rekao vezano uz glavnu temu, glazbenu izvedbu Chuijevaca?

U drugoj polovini 90tih imali smo dvojac Eddie & Dus. Zapamtio sam još Igora Geržinu koji je znao muzicirati uz glazbenu podlogu. Bio je još netko na bassgitari...netko je svirao trubu...Sve su to bile varijante gdje se jedan  instrumentalist nadodaje, nadovezuje na glazbenu podlogu koju DJ pušta s medija.

    Chui  me je podsjetio na to vrijeme,  ali s  razlikom da ovdje  nema  podloge   koju čini prethodno urađena glazba - koju vrti DJ, ovdje imamo trojicu instrumentalista uz elektronsku - ritmičku i zvučnu podršku. Prostor za ekspresiju i različite kombinacije ovdje je puno veći. 

Ovakva fuzije glazbe nije česta kod nas.  Od onog što DJi  puštaju u svojim odabirima

glazbe - tu bi se dalo naći srodnih glazbenih uradaka. Za ono što Chui ima za pokazati, vjerujem da postoji itekako spremna publika. Izvedba koju prezentiraju u živo zaista je impresivna i ljudi imaju priliku čuti i vidjeti kako nastaje glazba, a ne kako su navikli, slušati ono što netko ima među CDima u svojem ruksaku. 
    Ali, da me netko krivo ne shvati, Chui ne radi glazbu da bi sličila nečemu iz nečijeg ruksaka, ili glazbu koja bi imala za cilj biti kao nešto izvana, nešto svjetsko, nalik ovome ili onome. Ne. Njihova glazba pruža ugođaj u koji se je lako uživiti, opustiti se, na suncu ili u hladovini, na terasi s pogledom na more, to je prilika našim mozgovima da malo odlutaju, u nekakve druge, zamišljene svjetove...

Preporučio bih publici u Mediki, Močvari i još nekim mjestima da se pripreme za nastup banda Chui...

Duke Ellington Orchestra

Bok Karmen. 

Kako je bilo na Duke Ellington Orchestra? Ja nisam bio, malo su mi se pošemerili datumi, i ja sam spušio. 'Oćeš me molim te izvjestit' kak' ti je bilo na koncertu?

Karmen: Bilo je ooodlično! S obzirom na kalibar ovog orkestra, mislim da je bilo premalo ljudi, ali se ni ne čudim...to je Hrvatska.

Bila je super atmosfera, vidjelo se da je i orkestar uživao u koncertu. Bili su, onak, ležerni i cijelo vrijeme su se zafrkavali na pozornici.

Počeli su s  "Take the A-Train", a od ostalih stvari bile su  "Satin Doll",  "Caravan",  "Balcony

Serenade",  "Things Ain't What They Used to Be" je bila kao zadnja, ali su se onda vratili samo bubnjar, basist i voditelj/pijanist i odsvirali "In My Solitude". Massimo je odlično odradio svoj posao, pjevao je "Lush Life", a Lela je bila nevjerojatna ko i inače...pjevala je "In a Sentimental Mood" (meni jedna od najdražih) i "It don't mean a thing".

Sve u svemu, nek ti bude žao :P

E, i da, bilo je par parova iz nekog plesnog studija koji su se odjednom digli i počeli plesati.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Karmen Kanižaj je pjevačica u Shotgun Blues Bandu. 

Nisam planirao žicat Karmen za izvještaj. U subotu oko 20h stavila je status "Lisinski u Srcu". Dalje je sve bilo logično.

Underground_Jazz_Society znači suradnju i povjerenje. Onako kao smo to Karmen i ja ostvarili.

Jazz Inicijativa

30.09. u prostoru Kina Grič okupila se nekolicina Jazz glazbenika. Cilj okupljanja bio je porazgovarati o problemima muzičara i Jazz scene općenito. 

Ono što je bio iskorak, i što sam sa zadovoljstvom slušao je nešto drukčija retorika od "valjda će se nešto pokrenuti". Zainteresirani ljudi sami su sjeli za stol i odlučili da će oni

biti ti koji će nešto pokrenuti. Samo se očito neće.

Dotaknut je niz nagomilanih problema. Neka nerješena pitanja kao da čekaju već godinama. 

Od prije - JazzClub (Gundulićeva), a otprije godinu dana Pod Starim  Krovovima, Soba, Mali Pogon Tvornice, Bacchuss, Caffe u Dvorištu... Sve su to mjesta kojima je zabranjeno daljnje izvođenje glazbe.

Zakoni kojima se povodi Policija, ali i gradski uredi su desetljećima stari, često i besmisleni. Ne postoji svijest o tome da je večernji i noćni život dio turističke, ali i kulturne ponude grada. Po mojim saznanjima, nebrojeni pozivi građana koji su se žalili na buku iz Bacchusa i Dvorišta nikad nisu urodili podizanjem prijave protiv remećenja javnog reda i mira. Nekoliko mjeseci nakon što je prekinuto izvođenje glazbe u Dvorištu, jedan od stanara je pozvao policiju zbog buke izazvane glazbom...koje nije bilo. 

U opticaju je bila peticija koju su potpisivali gosti u gorespomenutim mjestima.

Imao sam priliku prvi potpisati peticiju u Bacchusu, uz  prostačko mrmljanje i osvetnički izraz na licu. Trenutak kasnije, taj čin prvog potpisnika bio mi je istovremeno smiješan i doličan.

Vrlo su vjerojatne svirke u SAXu, svakih dva tjedna, a u tijeku  je pronalaženje još novih mjesta. Bilo je razgovora o visini honorara, neplaćanju honorara, neplatišama

honorara...

Sve zainteresirane strane su pozvane da pomognu u rješavanju postojećih problema. 

Nebi bio loš nekakav Utjerivački Squad koji bi pomogao kad zapne s nepoštenim vlasnicima klubova.  Nešto bih možda mogao srediti s Mike-om.  On voli utjerivati.

Mike, gdje si?

Slika Jazzera okupljenih s istim ciljem djeluje obećavajuće. Dobra vibra.